Sve je više samaca, pa tako i samaca na psihoterapiji. I nerijetko je upravo to terapijska tema. Iako soliranje ima puno prednosti, ako se osoba s kojom ćemo ostvariti partnerski odnos ne pojavi „u očekivanom periodu“, nerijetko krenu pitanja – Zbog čega? U čemu griješim? Što sa mnom ne valja?

Već u 20-ima, a kamo li u 30-ima čak i oni koji su u vezi sa strahom sagledavaju opciju prekida nezadovoljavajućeg partnerskog odnosa i ulaska u nepredvidivu zonu singl statusa.

Što se tu dešava?
Godine singl staža vjerujem da me čine podobnom za bivanje s klijentima u toj temi. Znam što znači biti solo i iako sam mislila da “nikad ja ne budem ona koja je solo dok su se sve frendice udale“, eto ga na. Sve s razlogom, duboko vjerujem.

Htjeli to mi priznati ili ne, Život jest veći od nas i često dobijemo ono što nam treba, a ne ono što nužno želimo. Postoji opcija ulaženja „u veze bez veze“ jer ne možemo izdržati samoću, kao što je moguće i to da nam „nitko ne odgovara“ pa smo zato solo. Tu je i opcija da se jednostavno „ne dešava“ unatoč svim svjesnim ili nesvjesnim naporima.

Pri tome, biti solo u 20- ima nešto je drugačije nego u 30-ima. U 20-ima je tek pokoja prijateljica oženjena, „djeca kapnu tu i tamo“, no pritisak „Kad ćeš se udati“ i „Vrijeme ti prolazi“ kreće uglavnom s tridesetima. Tada se počinje osjećati društveni / osobni pritisak i osjećaj nepripadanja, neadekvatnosti.

Dodatna draž jest kad zauzete/ udate frendice krenu savjetovati – „Upoznati ćeš ga sigurno / Još nije došlo tvoje vrijeme očito / Kad se budeš najmanje nadala, onda će se desiti. / Kad budeš stvarno zadovoljna sobom i svojim životom, onda će doći.“ To je takav bullshit da ne znam da l' bih sebe ili tu frendicu lansirala na Mars. Je, svi sretni, samopouzdani ljudi su u vezi. Ovi jadnici bez samopouzdanja nisu jer su prejadni da si nekog nađu. Da je barem tako jednostavno. Postoje ljudi koji su vrlo nesigurni, nezadovoljni i nesretni - i u vezi i solo. Postoje zadovoljni, sretni ljudi koji su - u vezi a i koji su solo. Pokušaj pronalaska pravila i šprance nam ulijeva određeni mir jer imamo osjećaj kontrole i predvidivosti. No zapravo stvari nisu tako jednostavne.

Postoji niz razloga zbog čega biti singl može biti divno, korisno, privilegija. Jednim velikim dijelom mi se čini da to uistinu zanemarujemo. Potreba za partnerstvom, seksualnim odnosima je ak' ništa drugo onda - biološki pojačana u toj reproduktivnoj dobi. No činjenica je da se vremena mijenjaju, da smo sve izbirljiviji, sve zaposleniji i sve se manje družimo. To sve utječe na upoznavanje ljudi i uparivanje. E sad, možemo kukati da smo rođeni „u krivo vrijeme“ ili vidjeti što izvuči iz tog vremena i statusa.

Ja to gledam kao iznimnu priliku da u dobi kad osoba ima samostalnost, financijsku neovisnost, kad je više manje izgrađena u smislu stavova, uvjerenja, poznavanja svojih želja i potreba, tada se može posvetiti sebi i uživanju u sebi, životu, ljudima. Možda sutra upoznaš tog nekog s kim ćeš htjeti „skrasiti se“. No, danas imaš ekskluzivnu mogućnost živjeti solo, svo vrijeme svijeta imati za sebe. To je velika komocija, luksuz, koji je upitno kad će se ponoviti jednom kad dođu djeca i obiteljske obveze. Naravno da obiteljski život ima svoje čari, ali u tome ćeš uživati kad to dođe.
A dotle - koliko uistinu iskorištavaš period koji je sada prisutan?

Također, koliko parner/ica određuje tvoju sreću u životu? Da je bitan dio života partnerstvo, jest. Potreba za zasnivanjem familije, pripadanje, potreba za gradnjom doma je evolucijska, biološka, „prirodna“. Istovremeno, ako su nam karte tako posložene da partnera trenutno nema, (iako ga želimo), koje imamo opcije? Kukati i biti očajni ili prihvatiti da je jednostavno to trenutno tako, sagledati koliko smo otvoreni uopće za uponavanje nekog novog i u konačnici – koliko smo zadovoljni ostalim aspektima svog života? Ako smo frustrirani poslom koji radimo, nezadovoljni sobom, nemamo krug pravih prijatelja i prijateljica a familija nam cica energiju na slamku, onda je neimanje partnera možda najmanji problem u životu? Ili bi dolazak parntera to sve izbrisao i čudesno bismo postali posve sretne osobe? Ne čini li to ogroman pritisak na tu osobu, našeg Spasitelja životnog jada i nesreće?

Možda je to novo, zakašnjelo singl vrijeme Prilika a ne Nepravda? Na nama je u svakom slučaju kako ćemo živjeti ono što ne možemo promijeniti a mijenjati ono što možemo...