BARBARA TOMAŠIĆ

psiholog, gestalt psihoterapeut

Moj psihoterapijski rad baziran je na gestalt pristupu te je usmjeren na podržavanje ljudskog razvoja, prihvaćanje sebe te učenje kako imati više ispunjavajuće odnose sa onima oko nas.

Cilj psihoterapije jest osvijestiti vlastite osjećaje, misli i ponašanja kako bi osoba potom razvijala nove, kreativne načine nošenja ili suočavanja s određenom problematikom tj. simptomom.

Gospođa Anksioznost i panični napadi

Gospođa Anksioznost i panični napadi

Tekst o anksioznosti i paničnim napadima stoji mi već mjesecima nedorađen. Stalno nešto petljam po tekstu, brišem, dodajem i nikako objaviti. I evo, opet se vraćam na tu temu. Kolektivna anksioznost zbog koronavirusa zasigurno doprinosi vraćanju tome.

Dok skrolam po tom nedovršenom tekstu, napokon stanem i shvatim – pa da, ja sam anksiozna zbog objave teksta o anksioznosti. Zašto? Jer bih htjela da bude baš dobar, da odražava stanje anksioznosti, jer ne želim pisati suhoparan tekst o toliko prisutnoj temi, i onda – ne napišem ništa. Točnije, ne objavim ništa.

Nije li upravo to anksioznost? Blokirajući strah uslijed kojeg stanemo unatoč našoj potrebi, želji da učinimo nešto. Panični napad nas pak posve paralizira. Stanemo zamrznuti, sleđeni, lovimo zrak, crni se pred očima, trnu nam ruke/noge, znojimo se, srce nam lupa/preskače, javlja se pritisak u prsima, mučnina, strah od smrti, panika...

Nekad se osobi anksioznost i panični napad javljaju nevezano za ugrožavajuću situaciju, primjerice dok čisti kuću, kad ide spavati... Naoko je anksioznost došla niotkud, ni s čim povezana. Postane generalizirana, javlja se neovisno o stresnoj situaciji. Ipak, često postoji povezanost situacije i anksioznosti uslijed te situacije.

Primjerice, kad čovjek zna da mu se panični napadi javljaju u npr. šoping-centrima ili na većim druženjima, ponekad počne izbjegavati takva okupljanja kako bi izbjegao panične napade, stres i nelagodu uslijed osjećaja izloženosti. I malo-pomalo anksioznost počne utjecati na način života. Anksioznost postaje najveći neprijatelj.

Naravno da je u svemu tome jedan od presudnih faktora intenzitet anksioznosti – jer ako smo na rubu paničnog napada, teško je doći do toga da osvještavamo „svoje osjećaje“. No poanta i nije da se bavimo sobom „kad gori“, već u fazama kad smo smireniji, samopodržaniji, kad imamo više kapaciteta gledati u to što nas opterećuje, baviti se sobom. Jer očigledno je da nam tijelo neće dati mira dok ne pogledamo anksioznosti u oči.

Jednostavan primjer, ako imate ispit na fakultetu, najvjerojatnije ćete biti smireni pred ispit ako ste se pripremili i imate dosadašnje iskustvo koje potvrđuje da ćete proći kad naučite. Određena doza anksioznosti u konačnici je prirodna. Riječ je o situaciji koja, unatoč znanju, ne ovisi samo o vama već i o težini ispitnih pitanja, cjepidlačenju profesora... no u znatnoj mjeri vi imate moć utjecanja na ishod. Neovisno o svemu tome, ponekad nas sabotiraju i naša iracionalna uvjerenja, fiksiranje na crni scenarij poput: „Bit će baš neka pitanja koja nisam sasvim naučila. Iako znam 90 posto, 10 posto ne znam.“

Također, ako se bojim da ću u socijalnim situacijama biti ljudima dosadna, glupa, da imam glupe šale, i sama pomisao na druženje može biti zastrašujuća. No činjenično je teško moguće da ću svim ljudima ovog svijeta biti glupa i nezanimljiva. Možda nekima hoću, no po zakonu vjerojatnosti postoji barem šačica ljudi s kojima ću se osjećati prihvaćeno i poželjno kao dio društva.

Rijetko kad je moguće biti potpuno siguran u životu i zapravo su iznimne situacije u kojima je 100 posto kontrole u našim rukama. Često su naši iracionalni strahovi bazirani na manjku samopodrške za ulogu koja nam predstoji, kao i nizu projekcija koje zapravo ne odgovaraju „realnosti“, no neovisno o tome predstavljaju našu unutarnju realnost.

Način suočavanja s anksioznošću upravo je paradoksalan. Gospođa Anksioznost zahtijeva da je razumijemo, da joj se posvetimo, umjesto da se borimo protiv tog „izvantjelesnog simptoma koji nam uništava život“. Jedini način da se anksioznost smanji jest zapravo pogledati je u oči i dopustiti joj da nam kaže ono što nam ionako pokušava reći. Anksioznost nije strano tijelo, nije implementirana emocija koja nam ne pripada. Anksioznost je emocija koja uz sebe ima i neke druge, ne baš ugodne emocije, a sve su one dio nas. Anksioznost nas na neki način poziva da se posvetimo sebi, da ugledamo te odbačene dijelove nas samih, dijelove koji nam „ne koriste“ jer nisu savršeni, već su preplašeni, nesposobni, šlampavi, nesigurni.

Različiti smo. I recept nažalost ne postoji. Postoji niz alata koji nam mogu pomoći da se uhvatimo ukoštac s anksioznošću, paničnim napadima. Uglavnom samo alati nisu dovoljni i potrebno je da uistinu zagrebemo i upoznamo tu našu anksioznost. Još više – zapravo je potrebno da upoznamo ono što se nalazi iza anksioznosti. Čega se to plašimo, protiv čega se borimo ili se pak bojimo boriti?

Sa sigurnošću mogu reći da kad upoznamo neprijatelja, shvatimo da on i nije nužno neprijatelj. I još moćnije – taj je „neprijatelj“ dio nas, mi ga kreiramo, a samim time on nije nešto veće od nas, nešto izvanjsko. On je nešto duboko, snažno, neugodno – upravo jer je nepoznato. U tom nepoznatom dijelu nas gotovo se uvijek krije naša nova snaga, zaboravljeni djelić nas. Anksioznost nas često samo tjera na to da je otkrijemo.

Postoje li klijenti s kojima terapeut ne može/ ne želi raditi psihoterapiju?

Postoje li klijenti s kojima terapeut ne može/ ne želi raditi psihoterapiju?

Znali su me ljudi pitati s kojom vrstom poremećaja radim najviše, postoje li klijenti koje sam odbila za psihoterapiju? Ponekad bi me novi klijent pitao jesam li radila s ljudima koji imaju isti poremećaj kao on. Zna se dogoditi i pitanje „Jesam li ti ja najteži klijent?“.

Ja na ta pitanja ne znam kratko govoriti, i to zbog više razloga. Za početak, osjećam potrebu biti oprezna kad govorimo o psihoterapiji, poremećajima i „biranju“ klijenata. Čovjek nije poremećaj. Čovjek može imati poremećaj ili simptome. No on je čovjek, ljudsko jedinstveno biće koje u konkretnom slučaju mene pita za mišljenje ili dolazi na psihoterapiju. Taj čovjek, kao i svaki drugi, zaslužuje poštovanje kao ljudsko biće. U konačnici, i ja želim da me drugi tako tretiraju.

Ako je to moja startna pozicija, onda ne biram ljude po poremećaju. Naravno da u dosadašnjem radu imam više iskustva u radu s ljudima s nekom vrstom simptoma, a manje s drugom, no to se s vremenom mijenja.
Imam primjerice dosta klijenata koji imaju anksiozne simptome i/ili panične napade. Unatoč zajedničkom nazivniku, svaka od tih osoba ima svoju, potpuno jedinstvenu priču i način doživljavanja svijeta. Stoga, svesti čovjeka na dijagnostički F može uistinu biti zeznuto, da ne kažem neetično.

Doduše, ako zagrebem još malo, kao terapeut ne mogu raditi s bilo kojim klijentom. Ako želim uistinu biti prisutna na terapijskoj seansi, autentična u bivanju s klijentom, to od mene zahtijeva da budem svjesna i svog emocionalnog stanja kako bih ga mogla dijelom staviti u pozadinu i imati fokus na klijentu.

Što to znači? Ako se ja kao osoba borim s paničnim napadima, kao terapeut ću moliti Boga da mi ne dođe klijent koji ima panične napade jer sam u procesu „krpanja“ sebe i jednostavno nemam kapaciteta biti s klijentom u njegovoj patnji i tjeskobi dok i meni samoj gori pod petama. No ako se naučim nositi s paničnim napadima i oni više nisu aktualan problem u mom životu, moj kapacitet za bivanje i rad upravo s klijentima koji imaju poteškoća s anksioznošću postaje ogroman. Osim stručnog znanja i vještina, imam i osobno iskustvo. Prepoznajem njihovu bol i težinu – i kao čovjek i kao terapeut.

Ponekad se dogodi da mi na terapiju dolazi klijent koji mi je izazovan i koji me zapravo poziva na intenzivan razvoj u bilo kojem smislu. Jedini način da uistinu mogu biti u potpunosti prisutna s klijentom jest da mogu osjetiti njegovu emociju. Točnije, to znači da sebi mogu dopustiti da osjetim ono što klijent osjeća. A to često nije lako...

Osim samih pitanja, kad odgovaram, uzmem u obzir i tko me pitao to pitanje. Naime, ponekad klijenti uslijed početnog nepovjerenja provjeravaju koliko imam iskustva, što je posve logično i opravdano. Ono što ja čujem kad me klijent pita jesam li radila s ljudima koji imaju sličan problem jest: „Treba mi pomoć, možeš li mi ti uistinu pomoći? Bojim se.“

Kad klijenti pitaju jesam li kad odbila novog klijenta, je li mi netko „pretežak“, nerijetko u pozadini bude strah klijenta i provjeravanje postoji li opasnost da ću njega odbiti jer će mi biti too much.

Uistinu stojim iza mišljenja da mi biramo klijente, ali i klijenti biraju nas, da je to dijelom nesvjesni proces sukreacije. U fazi kad osjećam da sam posve usmjerena i fokusirana, novi se klijenti javljaju, postojeći su redoviti u dolascima... I to ide u valovima, što i potvrđuje da je terapijski odnos živ, dinamički proces. Na sličan se način izmjenjuje vrsta problematike s kojom klijenti dolaze na terapiju. Ponekad nam dolaze klijenti s problemima koji su nam osobno poznati, a ponekad kako bismo se i mi sami razvijali uz naše klijente motivirani ljubavlju prema tom poslu, pozivu, čovjeku.

Upravo sve navedeno podržava i hrani moje uvjerenje da je psihoterapija živ proces i prilika za kontinuirano osluškivanje, razvoj te susret sa sobom i drugim bićem, sličnim ili različitim. Također, život nam je podsjetnik da smo moćni koliko to priliči jednom ljudskom biću, a velik dio razvoja pripada upravo prihvaćanju vlastite nemoći i ograničenja, bilo iz trenutačne pozicije klijenta ili terapeuta, no prije svega kao čovjeka.

 

 

Možemo li imati koristi od fizičkih simptoma?

Možemo li imati koristi od fizičkih simptoma?

Puca mi glava. Migrene. Požderat ću se. Problemi za želucem. Čir na želucu. Hormoni koji divljaju. Štitnjača...

Veliki broj ljudi u nekoj fazi života vodi borbu sa fizičkim bolestima i simptomima, od čega su neki perzistentni i ponavljajući. Nužno je napraviti medicinsku obradu kako bi se utvrdio uzrok i krenulo se s liječenjem. Pri tome - uzrok nije isto što i simptom bolesti. Ukoliko imamo učestale glavobolje, možemo piti tablete za bolove, no zbog čega uopće imamo glavobolje? Nerijetko su upravo fizički simptomi u kategoriji psihosomatskih oboljenja.

Također, ponekad se ljudima pojave neki posve bizarni simptomi za koje nije pronađeno medicinsko objašnjenje.  Što tada učiniti?


Kad bismo bili svjesniji riječi koje izlaze iz naših usta, možda bismo shvatili da imamo više utjecaja i kontrole nad svojim zdravljem no što mislimo. Primjerice, ako mi poraste želučana kiselina čim sam pod većim stresom, ja dobivam jasnu informaciju od svog tijela da ulazi u disbalans. Ukoliko to negiram a razina stresa ostaje ista, postoji realna mogućnost da će se simptom nastaviti razvijati. Mogu koristiti Gastale i Peptorane no i to je rješenje s rokom trajanja jer se ja i dalje „svaki dan žderem“.

Koliko smo povezani sa vlastitim tijelom? Koliko ga uvažavamo? Ili živimo s pretpostavkom da ono služi nama da bismo izvršavali zadatke, pri čemu očekujemo da ide sa i bez goriva koje mu je potrebno.

Ukoliko je naše tijelo dio našeg bića, tada je sinergija s njime zapravo jedini mogući način potpunog življenja sebe i potpunog bivanja prisutnim tu za druge.

Tijelo je mudro. Tijelo pamti naša iskustva, osjećaje, misli, borbe, pobjede i poraze. Tijelo nam se obraća i poručuje nam koliko brinemo o njemu tj. o sebi. Tijelo nas često doziva svojim simptomima kako bi nas podsjetilo da se vratimo sebi, svom dubokom biću koje često zanemarimo uslijed silnih obveza. Ukoliko mi te znakove ignoriramo, često nesvjesno, ono nas mora glasnije dozivati, sve dok ga ne odlučimo saslušati.

Ovo o čemu pričam ne zahtijeva nužno promjenu života, organsku hranu, meditaciju i sporiji tempo (iako nije na odmet). No, u svakom slučaju zahtjeva da stanemo, da udahnemo, da budemo zahvalniji na danu koji imamo danas, ljudima koje volimo i da možda na neki drugačiji način živimo, cijeli. Zahtjeva da se počnemo baviti sa sobom na dublji način, otkrivati što nam naše tijelo poručuje kroz bolest, simptom ili bez njega.

 

Je li psihoterapija preskupa?

Je li psihoterapija preskupa?

O cijeni psihoterapije i tome je li preskupa za prosječnog Hrvata više sam puta
razmišljala i razgovarala s kolegama iz struke. Najradije bih da svi mogu na psihoterapiju i da
to nije „privilegija onih kojih si terapiju mogu priuštiti“. Istovremeno, budući da ja nisam
vladarica svemira, ne mogu spasiti svijet i promijeniti sustav u kojem živimo, spustim se na
zemlju i malo racionalnije sagledam cijelu priču.


Otkako radim u potpunosti kao privatnik terapeut, psihoterapijsku seansu naplaćujem 250 kuna. Imajući u vidu da je tržišna cijena u Zagrebu
otprilike 300 kuna, trudila sam se biti socijalno osjetljiva a istovremeno ne podcjenjivati sebe, svoj trud i stečeno znanje. 

Cijena psihoterapije tolika je kolika jest zbog mnogo razloga, a ja se nadam da ću većinu
uspjeti navesti:

- Prije no što sam postala psihoterapeut, studirala sam pet godina na studiju psihologije,
a onda se gotovo pet godina educirala da bih postala psihoterapeut. Edukacija za
psihoterapeuta uključivala je radionice vikendom, predavanja, grupnu i individualnu
psihoterapiju te superviziju (individualnu i grupnu). Ugrubo je riječ o 1600 sati
direktne psihoterapijske edukacije, bez čitanja stručne literature, pisanja seminara i
pripremanja prezentacija. Sve to zahtijeva puno energije, vremena i novca.

- Od treće godine fakulteta volontirala sam (dakle, pro bono radila) valjda svugdje gdje
se može volontirati u struci – u bolnicama, udrugama i centrima koji se bave
psihološkom pomoći te psihoedukacijom djece, mladih i odraslih. Sve to s ciljem da
usvajam što više znanja, vještina i iskustva u radu s ljudima, s različitim problemima s
kojima se ljudi bore.

- Sve dok nisam službeno diplomirala kao psihoterapeut, obavljala sam psihoterapiju
„za kikiriki“. Postupno sam dizala cijenu psihoterapije, paralelno s iskustvom koje
sam stjecala radeći nakon redovnog posla. Osjećala sam da se želim baviti
psihoterapijom više nego što mi je tada redovni posao dopuštao, željela sam više
napredovati kao terapeut. U jednom razdoblju radila sam po 12, 14 sati dnevno.

- Nakon što sam diplomirala kao psihoterapeut, formalno sam uvjetovana nastaviti se
kontinuirano educirati kako bih zadržala licencu. Neovisno o formalnosti koja to
regulira, smatram nužnim kontinuirano se usavršavati kao terapeut u vidu predavanja,
edukacija, supervizija. To sve također iziskuje poprilično novca, vremena, angažmana.

- Nije isto bavi li se terapeut psihoterapijom povremeno, ima nekoliko klijenata tjedno
ili mu je to glavni i jedini posao. Lakše je biti fleksibilan ako terapeut radi „u fušu“ i to može financijski odgovarati klijentu. Istovremeno, terapeut koji se bavi jedino
psihoterapijom očito je samo tome posvećen, ima veći broj klijenata i više iskustva.

- Psihoterapija je posao. Pri tome, terapijska seansa za mene ne završava kad klijent ode
sa seanse. Ona uključuje i vođenje bilješki sa seansi, intervizije te superviziranje
vlastitoga rada.

Da bih mogla raditi ovaj posao i potpuno se posvetiti radu s klijentima, moram moći pokrivati
sve životne troškove, kao i troškove usko vezane za svoju struku (kontinuirane edukacije,
članstva u nužnim komorama i ostalim psihoterapijskim organizacijama).

Uz to, priroda je posla takva da u ljetnim mjesecima i blagdanskim periodima broj klijenata
pada. Također, ako su na bolovanju ili imaju nepredvidive životne okolnosti, klijenti ne dođu
na terapiju, što pak znači da psihoterapeut nema posla, a troškove ima (i one životne i
troškove održavanja „hladnog pogona“ – uredski najam, članarine, režije...), kao i svi drugi
ljudi. Također, kad sam ja bolesna, ne mogu raditi / ne mogu zaraditi, a od nečega moram
živjeti.

Sve navedeno određuje cijenu psihoterapije. Međutim, primjećujem da sam s
godinama rada sve mirnija kad je riječ o tome. Prije kao da sam se opravdavala jer
naplaćujem „razgovor s ljudima“, no danas mi je posve jasno koliko truda stoji iza tog
„razgovora“. Mislim da sam si u tom procesu dopustila povjerovati i da je moguće raditi
posao koji voliš i živjeti od njega.

E, to je blagoslov, i to nema cijenu.