Iako su ljudi uistinu sve otvoreniji prema tome da potraže pomoć, stigma da je sramotno obratiti se psihologu za pomoć i dalje u određenoj mjeri postoji. Uz to, nejasno je što bi psiholog uopće mogao raditi s tako malom djecom? „Pa još su klinci mali, ako nešto i nije u redu, nadoći će.“

Za početak, psiholog u vrtiću ne radi samo s djecom. Dapače, velikim dijelom radi s odraslima (roditeljima, odgojiteljima u vrtiću) – za dijete.

Uzmemo li u obzir činjenicu da je najranija dob djeteta najkritičnija za daljnji, cjeloživotni razvoj, za ličnost, stilove vezivanja i kvalitetu bliskih odnosa koju dijete gradi s ljudima, imati zaposlenog psihologa u vrtiću počinje imati smisla. Ako u toj ranoj dobi djeteta nismo dovoljno osjetljivi u smislu pružanja potrebne podrške i usmjeravanja, to bi itekako moglo doći na naplatu u kasnijoj dobi.

Većina je djece urednog razvoja i u predškolskoj dobi dovoljne su sitne smjernice i intervencije, i to uglavnom preko posrednika – roditelja, odgojitelja. Psiholog u toj dobi provodi razvojnu procjenu kako bi utvrdio djetetov razvojni status, koje su djetetu „jače“, a koje „slabije strane“ te postoji li razvojni aspekt koji je važno dodatno poticati u tom ranom periodu razvoja. Također, psiholog procjenjuje jesu djeca spremna za školu te jesu li stekla potrebne kompetencije.

Postoje situacije u kojima dijete ide psihologu/psihoterapeutu uslijed poteškoća s nošenjem s određenim stresnim događajima u životu (smrt bliske osobe, kućnog ljubimca, preseljenje, razvod roditelja...), teškoća samoregulacije, usmjeravanja i zadržavanja pažnje, manjka socijalnih vještina i vještina nošenja s preplavljujućim neugodnim emocijama...

No, ono gdje, po mom mišljenju, treba stvarno dobrano zasukati rukave nisu samo djeca već i sredina koja ih okružuje – roditelji i odgojitelji.

U toj dobi mnoge razvojne krize i poteškoće djeteta rješavaju se suradnjom i radom s roditeljima – psihoedukativnim, suportivnim i psihoterapijskim radom ako je potrebno. Roditelj je baza djetetu. Dijete je refleksija roditelja i obiteljske dinamike jer je ono „najslabija karika“ koja zapravo najautentičnije reagira na poremećaje homeostaze u sistemu. I ako „popravljamo“ dijete, a ne gledamo cijelu slagalicu djetetova života, teško zaista možemo pomoći.

Vrlo je važno pružati informacije i pomoć roditeljima. Škola za roditelje ne postoji. Roditeljem postaneš po rođenju djeteta (diskutabilno), pa „kak' se snađeš“. Često vlastite unutarnje borbe roditelj nesvjesno reflektira na svoje dijete i ponekad mu time odmaže. Klasičan je primjer postavljanje granica i roditelji kojima je problem djetetu reći „ne“. Postoje smjernice za roditelje koje govore što učiniti, kako reagirati kad dijete izvolijeva, no ako njima nije jasno zbog čega je postavljanje granica ključno za dijete, teže će naći motivaciju i snagu za to. Isto tako, ako roditelj kao osoba općenito ima poteškoća s granicama, uglavnom se neće revolucionarno promijeniti samo zato što je postao roditelj. Potrebna mu je podrška koja može uključivati jedan, dva ili više razgovora.

Paradoksalno je da bez srama guglamo kako skuhati neki obrok, promijeniti gumu na automobilu ili se pripremiti za razgovor za posao. No tražiti savjet ili pomoć oko nečeg najdragocjenijeg u životu roditelja – djeteta, to je odraz nekompetentnosti. Nije li upravo suprotno? Nije li traženje mišljenja i savjeta upravo refleksija svjesnosti o važnosti roditeljstva i mogućih posljedica na vaše dijete?

I još jedna važna karika u tom lancu – odgojitelji u vrtiću. To su (uglavnom) žene koje provode s djecom u budnom stanju više vremena nego većina roditelja tijekom radnog tjedna. I osim što rade s klincima hrpu kreativnih stvari, one su s njima u neposrednoj, živoj, ljudskoj interakciji. One nisu samo zaposlenice, programirani roboti koji svoje osobne brige, probleme, frustracije, komplekse ostavljaju kod kuće. To nitko ne može u potpunosti odvojiti. Posebice ne kad radi s malim ljudima koji imaju tisuću pitanja, nepredvidivih emotivnih i ponašajnih reakcija. Odgojiteljicama je nužno potrebna psihološka podrška kako bi bolje upoznale sebe, osvijestile vlastite reakcije, osjećaje i potrebe, kako bi kontrolirale i zadovoljavale svoje potrebe te razvijale zdrave načine komuniciranja, rješavanja sukoba i zahtjevnih situacija.

Na sreću ili nesreću, djeca uče po modelu. I ako im kažemo da moraju prati zube, a mi ih ne peremo kao odrasli, uzalud. Što vide, to nauče.

Mislim da nas ljubav prema djetetu poziva da krenemo od sebe. Da se mi trudimo biti bolji ljudi kako bi i dijete imalo primjer kakav čovjek postati i kako bi naučilo da je u redu tražiti pomoć, biti fleksibilan i otvoren za drugačije načine reagiranja, osjećanja i mišljenja.
Ako na tom putu možemo zatražiti savjet i stručno mišljenje, koji je razlog da to ne učinimo?