Ljudska seksualnost tema je koja me godinama intrigira - njena istovremena kompleksnost i jednostavnost. Osobni odnos prema seksualnosti, partnerski odnos, povijesni/ kulturalni utjecaj na istu...

Ono što se pitam za otvaranje ove teme jest - koliko pričamo o seksualnosti? I kako pričamo? Što je sve seksualnost? Da li je bazirana na metrijskim karakteristikama – koliko poza smo promijenili, da li smo doživjeli orgazam i koliko puta jesmo/ nismo, koliko često masturbiramo, koliko imamo seksualnih igračaka, koliko smo imali seksualnih partnera?

Mediji i porno industrija nam u tome svakako ne pomažu. Puno je nerealnih normi, kako treba izgledati vagina, stidne usne, koliko penis treba biti velik da bi zadovoljio očekivanja, na koji način žena treba uzdisati i koje poze su poželjne.

Gdje je nestao onaj dio u kojem podržavamo i njegujemo vlastitu jedinstvenost, autentičnost, potrebitost? Je li seksualnost ipak nešto više od toga?

Za početak, koliko poznajemo svoje tijelo, svoje genitalije? Bez zadrške stojim iza dojma da velika većina žena zapravo ne poznaje svoje tijelo. Ginekolog je često više upoznat s vaginom žene nego li ona sama. „Nek' on provjeri da li je „tamo dolje“ sve ok pa da sam mirna.„

Od partnera očekujemo da nas „dovede do orgazma“, pronađe g-točku i seksualno nas zadovolji. Nije li besmisleno da žena očekuje od muškarca da ju zadovolji ukoliko ona sama zapravo nije otkrila što je to što joj odgovara? Korak dalje, ne dajemo li time apsolutnu moć drugoj osobi kako bismo postigli zadovoljstvo? Ulazimo li time u kategoriju ovisničke potrebitosti a ne svjesne odluke? Možda se to kosi sa stavom da je seksualno istraživanje isključivo namijenjeno za zajedničko istraživanje – ukoliko do istraživanja i dođe.

Koliko se usuđujemo istražiti vlastite grudi, vaginu? Koliko je žena uzelo ogledalo, dalo si vremena uistinu se upoznati? Sramimo se vlastitog izgleda vagine, njenog mirisa, iscjedaka. Zbog čega? U oralnom seksu okusimo partnera/ partnericu, no znamo li kakav je naš vlastiti miris, okus? Ili je to nešto što potiskujemo i „ispiremo“ koliko je to god moguće?

Mijenja li se to s godinama, sa odrastanjem i iskustvom? Neka istraživanja kažu da su 30-te najbolje godine, da u 30-ima žene počnu uistinu prihvaćati svoje tijelo, da su najzadovoljnije seksualnim životom. Onda neka istraživanja kažu da se to pomiče na 40-te, 50-te.
Mnogo djevojaka, žena s kojima radim psihoterapiju u nekom trenu otvore temu seksualnosti, zadovoljstva svojim tijelom, srama ili mržnje prema istome. Grudi su mi prevelike/ vise/ premale su/ Ne mogu svršiti/ Glumim orgazam/ Seks nam postaje dosadan/ Nemam dovoljno iskustva/ Šta ako nađe curu koja mu je napetija?...

Tko nas uči o tome kako istražiti svoje tijelo, senzacije koje doživljavamo? Kad je prestalo biti prirodno pratiti svoje tijelo, osluškivati ga i upoznavati? Davno, jako davno rekla bih.

Ne bi li bilo prekrasno da se rađamo s porukom da je naše tijelo naš hram, snaga i odraz vlastitog identiteta, jedinstvenosti? Kako bi to bilo kad bismo njegovali, voljeli to svoje tijelo, brinuli o njemu i tome kako se ono osjeća – kako se osjeća svaki dio našeg tijela, pa tako i spolni organi. U tom načinu bivanja sa sobom značajno se mijenja i način bivanja s partnerom.

Seksualnost je usko vezana uz psihičko stanje, emocije, traume, potiskivanja i negiranja. Gotovo da je i odraz jedno drugog.
Možda kroz učenje ljubavi prema sebi lakše prihvatimo i druge. A pri tome se ugodno zabavimo. U konaćnici - možemo voljeti, poštivati drugoga samo onoliko koliko sebe volimo, poštujemo.