O tome što je psihoterapija i kako izgleda danas ima puno članaka.
Ovo nisu savjeti nego vlastita zapažanja pa se možda netko „zakači“ na njih i pomognu mu.

-Prije prvog terapijskog susreta normalno je da osoba bude uzbuđena pa i tjeskobna.

Na psihoterapiju najčešće krećemo jer nam ne cvjetaju ruže u životu, nešto nas muči ili bismo htjeli sebe bolje upoznati. To nužno uključuje zadiranje u intimnije, privatnije, dublje i često bolne teme. I to sve s trenutno nepoznatom osobom.

Dakle, osjećati strah ili nelagodu prije prvog susreta zapravo je očekivana reakcija. Da dođete na prvi susret hladni k'o led, rekla bih „odokativno“ da to ili nije bila vaša odluka ili ste u otporu prema terapiji. U konačnici, i to je nekad dio procesa.

Nigdje ne piše da se morate otvarati odmah na prvom susretu; „otvarate se“ koliko ste spremni u tom trenutku. Ukoliko će se seanse neko vrijeme svoditi na „priče o vremenu“, onda ćemo zajedno sagledati što se događa i što to ne želite prepoznati/spoznati. Ili zbog čega? Ali u svakom slučaju s respektom prema vašim granicama, vremenu i novcu koji dajete za terapiju.

Isto tako, dojma sam da dio anksioznosti na prvoj seansi osoba proživi u onom periodu dok se sama muči i pokušava riješiti sama svoje dileme i poteškoće. Pa su tu i nadovezani unutarnji procesi osobe - razmatranje opcije da ipak potraži pomoć, a k tomu i – Što će ljudi reći? Hoće li misliti da sam lud? Koji sam ja slabić da ne mogu sam rješavati probleme u životu... Kad to prevalimo preko leđa i odlučimo ipak ukucati broj psihoterapeuta i nazvati, već je veliki dio posla obavljen.

-Na psihoterapiji ne morate biti "fini". Budite ono što jeste.

Mislim da taj dio kreće dijelom i od terapeuta. Najčešće ozračje u kojem se terapija odvija jest ono u kojem je terapeut formalniji. Meni odgovara neformalnije, opuštenije.

Sjećam se kad sam kretala raditi psihoterapiju, imala sam početničke dileme biti s klijentom na Ti ili Vi, propitivala sam se koliko držim profesionalnim tikanje i pričanje k'o da sam na cesti.
Sada sam opuštenija. Naravno da ženi od 50, 60 godina neću pristupiti jednako kao djevojci od 20 godina. To mi se čini više kao poštivanje druge osobe i njenog konteksta, godina, iskustva.

Također, ne čini me dobrim terapeutom ako sam full pametna, koristim stručne termine, a klijent nema pojma kaj pričam. To ne pomaže. Osim za moj narcizam.
Pričam ljudskim jezikom, razgovaramo. Psovke nisu zabranjene. Dapače, u našem hrvatskom vokabularu skoro pa su dio Rječnika. A možda sam ipak ja lapača u duši
U konačnici, ako ja nisam autentična, kako mogu pozivati klijente na autentičnost?

-Kako ću znati da je taj psihoterapeut dobar odabir za mene?

I hoćete i nećete. Jednim dijelom već u startu možete si pomoći. Zasigurno je od pomoći ako ste došli do kontakta terapeuta po preporuci osobe od povjerenja. No, ponekad to bude feler. Nisu svi terapeuti svim klijentima dobri. To bi bilo nemoguće. Nisu svi za sve. Ponekad bi meni došao novi klijent po preporuci nekog zadovoljnog klijenta. Novom nisam sjela ili mu terapija u ovoj fazi života nije sjela ili nešto treće.

Isto tako, vidjet ćete kako se osjećate na seansama, nakon seansi.
U svakom slučaju, mislim da trebate slušati sebe, svoje dileme podijelite s psihoterapeutom kako bi uopće imao uvid u to da ste nezadovoljni i čime ste nezadovoljni. No, kako god to završilo, tražite za sebe ono što vam treba, sve dok to ne nađete.

-Nakon koliko ću vremena primijetiti rezultate terapije?

To stvarno ovisi o mnogo faktora. Jedan od njih je razlog vašeg dolaska na terapiju i koji vam je cilj. Ponekad je nekoliko susreta dovoljno, a ponekad nekoliko mjeseci da bismo vidjeli neke pomake. A ponekad godine.

Kada je riječ o ukorijenjenim nezdravim obrascima i/ili psihičkim poremećajima koje osoba ima, za očekivati je da će terapija trajati dulje, jer su obrasci čvršći, ukorijenjeniji.

Utječe i učestalost dolazaka. Nije isto dolazite li jednom mjesečno ili jednom tjedno.

Naravno, razina vaše motiviranosti je iznimno važan faktor.

Plus naravno, psihoterapeut koji je stručan i iskusan.

-Čarobna pilula ne postoji.

Jednostavno rečeno, ako smo živjeli na jedan način posljednjih 20, 30 ili 50 godina, koliko je realno za očekivati da se u par seansi izmijeni naš sustav funkcioniranja, razmišljanja, osjećanja?

Rekla bih da bismo time u najmanju ruku banalizirali složenost ljudskog bića kao takvog.