Dok razmišljam o konceptu teksta za ovu temu, u mislima su mi prvenstveno djeca i mladi koje zlostavljaju njihovi vršnjaci. Možda će upravo netko od onih koji trpe nasilje doći i do ovog teksta.

Za početak – nasilje ni nad kim nije ok. Točka. Punkt. Dot. Nasilje djeteta nad djetetom. Nasilje odraslog nad djetetom i obratno. Nasilje djeteta ili odraslog nad životinjom. Nasilje nije ok. Ako vas netko maltretira na bilo koji način, to nije zato što ste slabi, šonjavi ili nesposobni obraniti se. Vi niste krivi jer vas netko maltretira.

Često kao da se umanjuje težina nasilja jer – „Samo mi se rugaju, nisu me tukli.“ „Ne žele se družiti sa mnom, one su popularne.“, „Sve ću im ja to jednom vratiti.“

1.Teorija iz prakse

Nasilje među djecom znači da jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. To može biti u obliku prijetnji, tjelesnih ozljeda, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uvredljivih komentara.

Nasilje može biti izravno ili neizravno. Izravno se odnosi na ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, naređivanje, udaranje, a neizravno je suptilnije i češće prisutno kod djevojčica – isključivanje djeteta iz grupe, ogovaranje...

Također, ono može biti fizičko (udaranje, guranje, štipanje, čupanje…) i verbalno (širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje...), a često su prisutna oba.

Nasilje među djecom, tj. bullying najčešći je između 4. i 8. razreda osnovne škole. Prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba (2003), svako četvrto dijete, tj. 27 % ispitanih učenika doživljava barem jedan od oblika nasilja u školi gotovo svakodnevno, pri čemu su 19 % djece pasivne žrtve (samo doživljavaju nasilje), a 8 % djece „provokativne žrtve“ (doživljavaju nasilje, ali ga i čine).

2.Praksa iz života

Često radim s mladima koji dolaze baš zbog silnog nezadovoljstva sobom i svojim životom, ali i niskog samopouzdanja i nerijetko pretrpljenog bullyinga. To me ponukalo da nešto napišem o tome, da pustim glas u ime tih mladih cura i dečki koji se bore sami sa sobom i svijetom oko sebe.

„Bit će sve ok. Kad odrasteš, skužit ćeš kolika je to bila glupost. Ma pusti ih, to su debili! Šta se zamaraš time što ti oni govore?“ – pretpostavljam da je svatko barem jednom to čuo. Dobra namjera u pozadini onog koji vas tješi zasigurno postoji. Nekad kad nam je teško ljudi ne znaju kako bi nam pomogli pa počnu pametovati, dijeliti savjete, a nekad i okolišati. A često djeca prešute (pogotovo dečki) da ih maltretiraju u školi ili kvartu jer im je „bed“, jer je sramotno da se ne mogu sami snaći i obraniti...

I dok slušam fraze poput „Bit će sve ok“, osjećam koliko te izjave samo bude dodatnu bespomoćnost i jad. Jarca će biti ok!

Kad imaš 10 ili 15 godina i svaki dan život ti je sve mučniji jer strepiš od toga hoće li ti se opet smijati, rugati ili ćeš pobrati batine samo zato što si slabiji, niži, tada „Sve će biti ok“ – a-pso-lu-tno ništa ne znači. Jer neće biti bolje. „Jer da bi bilo bolje, ja moram preživjeti sve te godine maltretiranja i toga da se osjećam bezvrijedno, neprivlačno, jadno i da kao takav stvarno i ne želim dočekati godine kad će biti sve ok. Jer nemam više snage ni volje živjeti ovaj život…“

Kad imaš 15, ne razmišljaš o tome da su ti bullyji zapravo jednako nesigurni, frustrirani klinci koji svoju frustraciju, slabost i nemoć prikrivaju povrjeđivanjem drugih živih bića. U konačnici, cilj ne opravdava sredstvo. Ma koliko imali poteškoća, nije način da ih rješavamo povrjeđivanjem drugih.

Najčešće maltretirana budu djeca koja su u startu laka meta – nježnija, senzibilnija, niža, deblja, lošijih socijalnih vještina. Ona koja odskaču od prosjeka na bilo koji način, koja se izdvajaju iz mase i koja ne znaju i ne mogu sakriti da ih zli jezici dotiču.

Znam koliko sam ja bila nesretna u osnovnoj školi jer sam isto tako bila na piku nekima. No i u odrasloj dobi ljudi se ponekad bore s posljedicama bullyinga, s lošom slikom o sebi, o svome tijelu.
I što učiniti, kako si pomoći? Jer – pomoć postoji i način postoji. Sigurno. Uvijek.

Ako te maltretira netko jači, uporniji, grublji od tebe, ponekad jednostavno ne možeš sam. To je prva lekcija. Nekad nam u životu treba pomoć, a znati tražiti i primiti pomoć jednako je važno i mudro kao i pružiti pomoć. Traži pomoć roditelja, razrednice, učiteljice, trenera, psihologa. Važno je da neka odrasla osoba od povjerenja zna što se događa kako bi ti mogla pomoći i reagirati.

•   Lakše je u „klanu“. Lakše je maltretirati nekoga tko je sam i nema podršku sa strane. Meni je u tom periodu pomoglo što sam imala barem jednu prijateljicu, dijelom također autsajdericu. Osjećala sam da nisam sama na svijetu, da postoji osoba moje dobi kojoj sam ja zabavna, draga i kojoj je stalo do mene.

•   Lakše je ako imaš neki drugi interes, hobije osim škole. Nešto što te zanima i veseli. Nešto u čemu se možeš realizirati, u čemu možeš bildati samopouzdanje jer osjećaš da si negdje prihvaćen. Ponekad smo jednostavno u krivom okruženju, nismo sa sebi sličnima i tada nam se čini da smo jedini. A zapravo samo nismo upoznali „svoje jato“. U konačnici, biti dio većine nije uvijek nužno dobro. Samo sve ima svoju cijenu, pa tako i to da nismo dio većine.

•   I za kraj – nije zafrkancija kako se osjećaš! Nema glupog razloga za to kako se osjećaš. Uvijek ima izlaza i načina. Uvijek. I život stvarno može biti lijepo mjesto, u kojem postoje ljudi koji nas vole i s kojima možemo biti opušteni, nasmijani, onakvi kakvi jesmo. To zaista postoji i namijenjeno je svim ljudima. Moguće je biti sretan, ma koliko se ponekad činilo daleko, nedosežno.
Tražimo dok ne nađemo.
Jer postoji. Kunem se. Pljuni – poliži.