Puca mi glava. Migrene. Požderat ću se. Problemi za želucem. Čir na želucu. Hormoni koji divljaju. Štitnjača...

Veliki broj ljudi u nekoj fazi života vodi borbu sa fizičkim bolestima i simptomima, od čega su neki perzistentni i ponavljajući. Nužno je napraviti medicinsku obradu kako bi se utvrdio uzrok i krenulo se s liječenjem. Pri tome - uzrok nije isto što i simptom bolesti. Ukoliko imamo učestale glavobolje, možemo piti tablete za bolove, no zbog čega uopće imamo glavobolje? Nerijetko su upravo fizički simptomi u kategoriji psihosomatskih oboljenja.

Također, ponekad se ljudima pojave neki posve bizarni simptomi za koje nije pronađeno medicinsko objašnjenje.  Što tada učiniti?


Kad bismo bili svjesniji riječi koje izlaze iz naših usta, možda bismo shvatili da imamo više utjecaja i kontrole nad svojim zdravljem no što mislimo. Primjerice, ako mi poraste želučana kiselina čim sam pod većim stresom, ja dobivam jasnu informaciju od svog tijela da ulazi u disbalans. Ukoliko to negiram a razina stresa ostaje ista, postoji realna mogućnost da će se simptom nastaviti razvijati. Mogu koristiti Gastale i Peptorane no i to je rješenje s rokom trajanja jer se ja i dalje „svaki dan žderem“.

Koliko smo povezani sa vlastitim tijelom? Koliko ga uvažavamo? Ili živimo s pretpostavkom da ono služi nama da bismo izvršavali zadatke, pri čemu očekujemo da ide sa i bez goriva koje mu je potrebno.

Ukoliko je naše tijelo dio našeg bića, tada je sinergija s njime zapravo jedini mogući način potpunog življenja sebe i potpunog bivanja prisutnim tu za druge.

Tijelo je mudro. Tijelo pamti naša iskustva, osjećaje, misli, borbe, pobjede i poraze. Tijelo nam se obraća i poručuje nam koliko brinemo o njemu tj. o sebi. Tijelo nas često doziva svojim simptomima kako bi nas podsjetilo da se vratimo sebi, svom dubokom biću koje često zanemarimo uslijed silnih obveza. Ukoliko mi te znakove ignoriramo, često nesvjesno, ono nas mora glasnije dozivati, sve dok ga ne odlučimo saslušati.

Ovo o čemu pričam ne zahtijeva nužno promjenu života, organsku hranu, meditaciju i sporiji tempo (iako nije na odmet). No, u svakom slučaju zahtjeva da stanemo, da udahnemo, da budemo zahvalniji na danu koji imamo danas, ljudima koje volimo i da možda na neki drugačiji način živimo, cijeli. Zahtjeva da se počnemo baviti sa sobom na dublji način, otkrivati što nam naše tijelo poručuje kroz bolest, simptom ili bez njega.