Termini koji se često vezuju za modnu industriju: upitna/zabrinjavajuća tjelesna težina, izrabljivanje modela, dizajneri „pederi“, „vješalice modeli“, droga na svakom uglu...

Zašto uopće pišem o tome?

Jer sam o tome mnogo promišljala i osobno i profesionalno. Jer mnogo radim s mladima i jer se tema dostizanja „ideala ljepote“ na ovaj ili onaj način pojavljuje, često kao frustracija jer je riječ o standardima koji su nametnuti i nerijetko nedosežni „realnom“ čovjeku.
Svakodnevno smo bombardirani porukama koje nam govore kako bismo se trebali ponašati, hraniti, „zračiti“ i u konačnici izgledati. Na reklamama, u časopisima, filmovima uglavnom su prisutni „lijepi ljudi“. Proporcionalni, mršavi, ušminkani, samopouzdani i naravno – nasmijani. Ako su tako lijepi i mršavi, kakvi će biti nego – sretni?

Pogled unutra:

U modnoj industriji to je imperativ. I govorim o visokoj modi, Vogueu, revijama na tjednima mode, u svjetskim kampanjama.
U modnoj industriji kriteriji su vrlo jasno zadani, praktički – „što mršavije, to bolje“.
U toj je priči posebno izazovno što kad si „unutra“ to postaje tvoja realnost. Kad si okružen samo mršavim ljudima, tada je to mjerodavni kriterij. Kad si još i nagrađen jer si mršav, motivacija je još snažnija. K tome, u modni svijet ulazi se u pubertetu i ranoj adolescenciji, a to je najranjivija dob za stvaranje slike o sebi kao ženskom, seksualnom biću. Bizarno je, da ne kažem nakaradno, tražiti od 15-godišnje djevojčice da bude seksi, zavodljiva, da pršti od samopouzdanja i time naivnim kupcima prodaje novi proizvod...

Istovremeno, stvari nisu crno-bijele. Naravno da postoje cure i dečki koji u tu priču uđu „posloženi“, koji u to ulaze ležerno, gledaju na to kao novo iskustvo, zafrkanciju, pa dokle ide. No isto tako, pokazalo se i dokazalo da su crte ličnosti velikog broja mladih u tom svijetu podložne razvoju poremećaja prehrane – od bazično loše slike o sebi, perfekcionizma, potrebe za vanjskom potvrdom...

Ima li više poremećaja prehrane u modnom svijetu? Sigurno. Plodno je tlo za njihov razvoj. Kao što se zna, da bi se razvio određeni poremećaj, postoji genetska predispozicija, crte ličnosti koje su podložne njegovu razvoju, no i situacijski faktor koji često bude okidač za to. Modna industrija zasigurno je okruženje koje podržava razvoj „nikad dovoljno mršava“ stanja uma.
Ima li droge? Ha, ima. Ima i na tehno partijima, a i u svakom kvartu. Ako ju tražiš, naći ćeš ju. Gdje je više love, slave, moći, tamo je prisutno i više sitnih strasti i uživanja u kratkotrajnim užicima. Čitaj – više je praznine i usamljenosti.

Pogled izvana: Zbog čega svejedno „nasjedamo“?

Svi se želimo osjećati prihvaćeno, voljeno, privlačno. U pubertetu i adolescenciji taj osjećaj privlačnosti posebice ide kroz vanjštinu, percepciju svoga tijela privlačnim ili neprivlačnim. Zato nije isto okidamo li more selfija s 20 ili 45. Jer s 15, 20 godina važno je kako izgledamo, i još više – kako drugima izgledamo.

Htjeli mi to ili ne, pod značajnim smo utjecajem kulture i društvenih očekivanja. Opasno je što je to uglavnom nesvjesno. Nameću nam se mnogi standardi – kakvi bismo trebali biti, što bismo trebali raditi, kako bismo trebali izgledati da bismo bili prihvaćeni. „Zna se“ da nakon osnovne škole idemo u srednju školu, pa na fakultet, pa posao, ozbiljna veza, brak, dijete, drugo dijete, ulaganje u apartman na moru, penzija. Moramo biti dobri, poslušni, ne svađati se, po mogućnosti volontirati i ako imamo viška novca, dati u humanitarnu organizaciju. Brižna majka, vatrena ljubavnica, radišna domaćica. Uvijek strpljiva.

Uz sve te životne kriterije, postoje i oni koji određuju kako biti adekvatan s 15 godina. „Zna se“ kako trebaš izgledati. Idealno je da si ušminkana, dečki su ludi za tobom, cijeli te razred obožava, bira za predsjednicu razreda... And so on.
Samo, postavlja se pitanje – Tko si ti zapravo? Što ti zapravo voliš? Što je ono što tebe čini tobom, jedinstvenom? Po nekoj logici stvari, moramo biti više od nametnutih površnih očekivanja postavljenih od Koga? Tko je taj koji definira našu vrijednost, koji definira kakvi moramo biti da bismo vrijedili, bili voljeni i željeni? Bog? Roditelj? Kvartovska simpatija? Ili je odgovor u nama samima?

I na kraju, je li modna industrija uistinu tako opasna, izopačena i pogubna za mentalno zdravlje i mladih i odraslih, zaključite sami...