Jedan duži period prolazila sam faze prestajanja pušenja:
- pušim i kukam jer pušim,
-gledam „koliko su mi zubi žuti“
- smanjujem broj popušenih cigareta
-dozvoljavam sebi da pušim koliko me volja
-dimilice, e-cigarete
- faza „ajmo zajedno prestati pušiti“ (par dana kasnije, prestale bismo se bodriti i prešutno bi počele pušiti + psihologiziranje zašto sad nije dobar tajming da prestajemo pušiti je močna stvar)

Paralelno sa svim tim pokušajima prestanka pušenja, postajala sam sve svjesnija što se zapravo događa, što za mene predstavljaju cigareta i pušenje, koja je moja tajna veza s cigaretom.

Kad bih krenula kašljati nakon cigarete koju sam posrkala između seansi s klijentima, sljedećem klijentu bih komentirala „Nisam bolesna, samo je od cigarete“.
Ned'o Bog da mi dođe klijent s temom pušenja i željom za prestankom pušenja, jer brat bratu osjećala bih se dobrano licemjerno. Rijetko kad je to prije bila terapijska tema. Valjda i klijenti prepoznavali da nisam neki terapeut za tu temu.
S vremenom sam se počela sve više osjećati kao jado jadni. Sve sam postajala svjesnija da sam - ovisna.

Mi pušaći vadimo se na fraze „Nešto me mora ubiti/ To je sitna strast u kojoj uživam“... Sve to stoji, no ako ja svjesno dozvoljavam da me ubije nešto što mi apsolutno ništa dobro ne donosi (osim što moj ovisni mozak izokrene stvari pa kaže da ja uživam u tom ritualu), onda sam ja debil, ne? Masna svinjetina možda nije dobra za krvne žile, ali ako se drugačije pripremi, može biti zdrava i jako fina. Znači, postoje opcije. Za cigarete je više manje „Isto sranje, drugo pakovanje“.

Zašto uopće krećemo s pušenjem? I što nas to drži da se konstantno trujemo i ne odustajemo od toga? Bilo mi je „kul“ pušiti u 20-ima. Dio je to image-a kul buntovne osobe (barem je za mene bilo). A onda što sam starija, pušenje prestaje biti kul. Posljedice na zdravlje su sve vidljivije a u konačnici – riječ je o psihičkoj ovisnosti prije svega. Ovisnosti o čemu? Nikotinska ovisnost traje par tjedana a onda ostaje psihička.

O čemu sam ovisna? Cigareta je supstitut za što?
Ono što je meni pomoglo je kad sam se pitala – Ok, tko sam ja kad pušim? Koju ulogu igram, koje emocije? Kako se osjećam dok pušim? Deep down, image pušača mi je godinama bila osoba koja je zaposlena, jako ozbiljna i „baš ju teške muke muče“, toliko teške da mora zapaliti. „Kad zapališ, to znači da se baš ozbiljnim stvarima baviš u životu. I to radiš vrlo sposobno, jer iako si ozbiljan i nije ti lako, čak i uživaš. U pauzi od posla, stresnom danu, staneš na pivu, kavu, pričaš o životu i kakti uživaš, iako ti je teško.“
To je moj image. Kao da mi je cigareta bazično podrška i potvrda da živim ozbiljan, težak život. Iz nekog razloga mi je to trebalo. I moj otac vodi jedan takav težak, ozbiljan život, barem je to image koji sam stvorila još kao djevojčica. Da spomenem da tata puno puši...
Kad mi je to postalo jasnije, stvari su odjednom dobile više smisla.

No, ono čega sam cijelo vrijeme također bila vrlo svjesna jest da tjelesno ja odluku da prestanem pušiti ne osjećam 2 %. Racionalno znam da je pušenje loše, da si štetim zdravlju, no emocionalno, tjelesno nisam bila spremna „prelomiti“. Pomisao da nešto ne smijem, da mi je zabranjeno stvaralo mi je dodatnu želju, žudnju, čežnju. Dakle, ni to nije funkcioniralo.

I onda sam odlučila jednostavno pratiti proces u kojem se nalazim. Svjesnije sam počela pušiti - uistinu da osjetim taj okus, miris, kako me zapeče jezik kad usišem dim, da ga registriram i vidim koliko uživam u tome.

Kroz sve neuspjehe prestanka pušenja ono što jesam više osjetila i osvijestila jest da ja uistinu jesam ovisna od cigaretama i da to što ne pušim dvije kutije dnevno me ne čini bitno manjim ovisnikom. Shvatila sam koliko sam ovisna, kolika mi je žudnja i da ona „jednom kad odlučiš, biti će ti lako prestati“ očito ne vrijedi za mene.
Možda samo nisam spremna riskirati i dočekati pozne godine da bih „osjetila svoju odluku“.

Koja je moja motivacija pri pisanju ovog teksta na temu pušenja i prestanka pušenja?
Nije mi cilj biti propovjednik o štetnosti pušenja, jer sam i sama svježe u prestajanju. No, proces prestajanja pušenja počinje često mnogo prije nego se dogodi konkretna odluka. Svjesnost upravo o vlastitim senzacijama, osjećajima, vizualizacijama koje vezujemo za pušenje može biti ključ za istinsku potrebu za ostavljanjem te ovisnosti iza sebe. U konačnici, možda je pušenje imalo smisla i ispunilo je svoj „razvojni zadatak“ u jednoj fazi života, no možda dolazi vrijeme za novo poglavlje...A možda i ne...