Ponekad. Onda kad frustracija postane veća od straha. (S.O.)

Na pisanje na ovu temu navela me jedna moja odluka da nakon godina paralelnog rada siguran posao + psihoterapija, otiđem sa sigurnog posla i bacim se u psihoterapiju full time.

Nisam ni prva ni zadnja koja daje otkaz, i to nije neka tema (barem ne za blog). No proces koji sam osobno prolazila do trenutka konačne odluke, nagnao me da nešto napišem na temu strahova i potreba koje definiraju naše životne odluke.

Za početak, dotakla bih se pitanja potrebe za sigurnošću. Koliko nam je sigurnost važna u životu? Egzistencijalna, emocionalna, iluzorna, kakva god. Bazični osjećaj da smo sigurni, da je svijet sigurno mjesto i da će biti sve ok?

Rekla bih da što nam je taj osjećaj, od najranije dobi, manje poznat, to će nam kasnije tijekom života biti važniji osjećaj kontrole/sigurnosti.

I ma koliko sigurnost bila važna, ponekad, ukoliko je dominantna a priori potreba, onaj drugi aspekt našeg bića može završiti na "holdu" - onaj istraživački, kreativni aspekt nas, koji radoznalo istražuje svijet, otkriva nove podražaje i izazove, nova rješenja.

Ponekad smo spremni platiti tu cijenu. Odreći se nečeg životnog, energiziranog NO nepoznatog i potencijalno opasnog zarad sigurnosti koju nam donosi ono poznato, utabano.

Ponekad idemo u ekstreme. Trpimo mobbing, fizičko i psihičko zlostavljanje, razne tjelesne simptome i bolesti, nezadovoljavajuće odnose.

U starom sranju barem znamo što nas čeka, a u konačnici – čovjek se na svašta navikne. Ono novo je nepoznato, riskantno i u svakom slučaju – nesigurno. Možda je lošije nego ono staro. Isplati li se uopće riskirati?

Vjerujem da se odgovor nalazi u nama i da je za svaku osobu drugačiji. Različitih smo životnih uvjerenja, iskustava koji stoje iza nas a i varira nam prag tolerancije na frustraciju.

Koliko nas je spremno reći da u životu uistinu živi sebe, da je relativno zadovoljno poslom, brakom, odnosom s bliskim ljudima, zdravljem?

I koji nam je kriterij da bismo se usudili priznati (sebi) da smo nezadovoljni?

Koliko se uopće često pitamo – Kako se osjećam? Jesam li sretna? Što mi treba? Ili su to pitanja koja se pitaju samo "sebični, samoživi" ljudi?

I još gore, što kad se to sve pitamo i shvatimo, priznamo si da Nismo sretni već godinama?
Što onda učiniti s tom informacijom?

Odrastamo u kulturi koja njeguje (lažnu) požrtvovnost, dušebrižnost i pasivnu (tj. neodgovornu) poziciju nošenja sa životom. Odrastamo s naučenom bespomoćnošću, fiktivnim autoritetima, manjkom kritičnosti na ono što nam se plasira, kako u četiri zira, tako i u krugovima naših vodećih lešinara u saboru. I onda u tom "kuršlusu" zaboravimo voljeti sebe i druge oko sebe. Zaboravimo biti odgovorni prema svom i tuđim životima.

Sada kad gledam unatrag cijeli taj proces, da li je bilo lako? Đizs, ni malo. Ali očito me život naučio istrpiti, a ponekad je i to potrebno. Isto tako me život naučio da ponekad nije nužno trpiti, i da je važno osjetiti vlastitu granicu boli. "Ne znači da je vrijedno ako je na smrt bolno". Niti znači da sam slaba ako kažem – "Meni je ovo dovoljno boli, ne želim podnositi više od toga. Spremna sam vjerovati u Život i krenuti u nepoznato osjećajući se sigurno jer ne negiram samu sebe."