Je li "normalno" kad klijent poželi imati psihoterapeuta samo za sebe? Da ga ne dijeli s drugim klijentima? Da je svom terapeutu baš poseban?

Rekla bih – da, normalno je u većini situacija tj. slučajeva.

Dapače, rekla bih da se navedeni osjećaji javljaju kod klijenta u više-manje očekivanoj fazi terapijskog procesa.

U početnoj fazi kad krenemo na psihoterapiju tek se razvija povjerenje između klijenta i terapeuta. Ispipava se teren. U nešto kasnijoj fazi, ne tako rijetko javlja se ta potreba za "svojatanjem" terapeuta.

U određenoj mjeri ta se potreba češće javlja kod određenog profila ljudi, s izraženijom potrebom povezivanja. Ponekad može biti odraz i nekih psihičkih poremećaja. (No to ovaj put nije tema.)

No, dok vrtim u glavi klijente koji bi znali sa mnom i verbalizirati i podijeliti takve svoje osjećaje, strahove (a koji su nam onda poslužili kao divan materijal za terapijski rad i proces), čini mi se etičnije da navedenu potrebu opišem iz svojih cipela.

Sjećam se da sam imala tu istu potrebu sa svojim psihoterapeutom. Racionalno sam bila svjesna da taj moj terapeut živi od rada s klijentima i da ono što toliko cijenim kod njega je njegova predanost psihoterapiji. Istovremeno, ta posvećenost i prisutnost na našim seansama činila mi se iznimno rijetkom da se ostvari u "realnom životu". Osjećaj da me moj terapeut voli i prihvaća takvu kakva jesam proživljavala sam kao intenzivno, oslobađajuće i iscjeljujuće iskustvo. I kad dijelim takvo ekskluzivno iskustvo s nekom osobom, nije li shvatljiviji i strah da ću upravo to izgubiti? Kad je meni terapeut toliko značajan i poseban u životu, nije li negdje za očekivati da ću poželjeti da sam i ja njemu posebna?

Taj doživljaj da smo nekome važni, posebni (a krene još od dobi kad se rodimo i ugledamo – Mamu) je jedinstven, i rekla bih nužan da bismo se mogli ohrabriti biti ono što jesmo pred ljudima, s ljudima.

Ono što sam putem shvatila jest da je taj moj idealiziran terapeut samo čovjek koji nije uvijek i apsolutno prisutan i posvećen. I da to iskustvo koje sam doživjela s njim jest bilo stvarno, ali i da je to iskustvo moguće i u mojem realnom životu, s ljudima oko mene. Kao da sam kroz terapiju dobila priliku prepoznavanja što je to, kako je to, što tražim. I priliku da to nastavim kreirati u svojim odnosima u životu, onima izvan psihoterapije.

Ono što sada mogu reći, iz pozicije terapeuta, jest da uistinu bivam s klijentom, u onom prekrasnom doživljaju sebe i svijeta, ali i u onom čega se sramimo, bojimo i što ne želimo da drugi vide. Taj terapijski proces smatram jednim "mjestom" vrijednim velikog poštovanja. I ne, to nije izvještačena prisutnost, isforsirana predanost, svojevrsna manipulacija. Ljudi nisu glupi, ljudi vrlo dobro osjete tko ih voza i tko im prodaje priču. Osjete tko je autentičan i iskreno predan. To se jednostavno osjeti. Ljudi osjete je li terapija u ovom trenutku dobra za njih, je li to ono što im treba, pa makar je u tom trenutku teško i ne vide značajne pomake.

Ali osjete.

I to zaslužuje poštovanje.

Jesi li mi poseban? Jesi. Svaki klijent je poseban, svoj, drugačiji, jedinstven. Svaka osoba to jest. I zaslužuje ljubav i poštovanje. Prvo svoje, a onda i tuđe.