O cijeni psihoterapije i tome je li preskupa za prosječnog Hrvata više sam puta
razmišljala i razgovarala s kolegama iz struke. Najradije bih da svi mogu na psihoterapiju i da
to nije „privilegija onih kojih si terapiju mogu priuštiti“. Istovremeno, budući da ja nisam
vladarica svemira, ne mogu spasiti svijet i promijeniti sustav u kojem živimo, spustim se na
zemlju i malo racionalnije sagledam cijelu priču.


Nedavno sam povisila cijenu psihoterapijske seanse na 250 kuna. Učinila sam to
nakon što sam otišla u potpunosti u privatnike, imajući u vidu da je tržišna cijena u Zagrebu
otprilike 300 kuna, i nakon što sam neko vrijeme osjećala da podcjenjujem samu sebe, svoj
trud i stečeno znanje.

Cijena psihoterapije tolika je kolika jest zbog mnogo razloga, a ja se nadam da ću većinu
uspjeti navesti:

- Prije no što sam postala psihoterapeut, studirala sam pet godina na studiju psihologije,
a onda se gotovo pet godina educirala da bih postala psihoterapeut. Edukacija za
psihoterapeuta uključivala je radionice vikendom, predavanja, grupnu i individualnu
psihoterapiju te superviziju (individualnu i grupnu). Ugrubo je riječ o 1600 sati
direktne psihoterapijske edukacije, bez čitanja stručne literature, pisanja seminara i
pripremanja prezentacija. Sve to zahtijeva puno energije, vremena i novca.

- Od treće godine fakulteta volontirala sam (dakle, pro bono radila) valjda svugdje gdje
se može volontirati u struci – u bolnicama, udrugama i centrima koji se bave
psihološkom pomoći te psihoedukacijom djece, mladih i odraslih. Sve to s ciljem da
usvajam što više znanja, vještina i iskustva u radu s ljudima, s različitim problemima s
kojima se ljudi bore.

- Sve dok nisam službeno diplomirala kao psihoterapeut, obavljala sam psihoterapiju
„za kikiriki“. Postupno sam dizala cijenu psihoterapije, paralelno s iskustvom koje
sam stjecala radeći nakon redovnog posla. Osjećala sam da se želim baviti
psihoterapijom više nego što mi je tada redovni posao dopuštao, željela sam više
napredovati kao terapeut. U jednom razdoblju radila sam po 12, 14 sati dnevno.

- Nakon što sam diplomirala kao psihoterapeut, formalno sam uvjetovana nastaviti se
kontinuirano educirati kako bih zadržala licencu. Neovisno o formalnosti koja to
regulira, smatram nužnim kontinuirano se usavršavati kao terapeut u vidu predavanja,
edukacija, supervizija. To sve također iziskuje poprilično novca, vremena, angažmana.

- Nije isto bavi li se terapeut psihoterapijom povremeno, ima nekoliko klijenata tjedno
ili mu je to glavni i jedini posao. Lakše je biti fleksibilan ako terapeut radi „u fušu“ i to može financijski odgovarati klijentu. Istovremeno, terapeut koji se bavi jedino
psihoterapijom očito je samo tome posvećen, ima veći broj klijenata i više iskustva.

- Psihoterapija je posao. Pri tome, terapijska seansa za mene ne završava kad klijent ode
sa seanse. Ona uključuje i vođenje bilješki sa seansi, intervizije te superviziranje
vlastitoga rada.

Da bih mogla raditi ovaj posao i potpuno se posvetiti radu s klijentima, moram moći pokrivati
sve životne troškove, kao i troškove usko vezane za svoju struku (kontinuirane edukacije,
članstva u nužnim komorama i ostalim psihoterapijskim organizacijama).

Uz to, priroda je posla takva da u ljetnim mjesecima i blagdanskim periodima broj klijenata
pada. Također, ako su na bolovanju ili imaju nepredvidive životne okolnosti, klijenti ne dođu
na terapiju, što pak znači da psihoterapeut nema posla, a troškove ima (i one životne i
troškove održavanja „hladnog pogona“ – uredski najam, članarine, režije...), kao i svi drugi
ljudi. Također, kad sam ja bolesna, ne mogu raditi / ne mogu zaraditi, a od nečega moram
živjeti.

Sve navedeno određuje cijenu psihoterapije. Međutim, primjećujem da sam s
godinama rada sve mirnija kad je riječ o tome. Prije kao da sam se opravdavala jer
naplaćujem „razgovor s ljudima“, no danas mi je posve jasno koliko truda stoji iza tog
„razgovora“. Mislim da sam si u tom procesu dopustila povjerovati i da je moguće raditi
posao koji voliš i živjeti od njega.

E, to je blagoslov, i to nema cijenu.