Strah od smrti ili života?

Strah od smrti ili života?

Aktualno stanje s Corona virusom (COVID-19) radi veliki preokret u životima velikog broja nas.

Ma koliko se pokušavala držati zdravog razuma i distancirati se što više od masovne histerije, ne bih rekla da u potpunosti uspijevam. Možda i dobro da je tako. Pomalo psihotično stanje u kojem gubimo kontakt s realnošću a instinkt za preživljavanjem postaje jači no ikad, htjeli mi to ili ne - suočava nas s nekim važnim pitanjima, onima u pozadini.

Većina nas na ovom svijetu samo smo mali pijuni. Istovremeno, sad je aktualna Corona, no nije nemoguće da nakon Corone bude i nešto drugo. Aktualna situacija nas direktno podsjeća na našu prolaznost i ranjivost, manjak kontrole koji imamo nad svojim životima trenutno. Jer su neke stvari veće od nas, ma koliko mi bili „moćni“.

Danas jesmo, sutra nismo. Živimo život u ovom svijetu, trudimo se u najboljem slučaju pošteno zaraditi svoj novac, brinuti o obitelji i bližnjima, zdravo se hraniti, živjeti svoj mali život. I kad nam to netko/nešto oduzme, što nam ostaje? Možda ništa, a možda suočavanje sa pitanjima esencije, smisla života ili/i smrti.

Bojimo se za svoje bližnje u ovim trenucima i činimo sve da pomognemo, koliko je to u našoj moći. Isprepliću se strah i želja za životom. Ili strah od smrti?
Stvari nisu crno bijele i nisu svedene na „ne biranje sredstava“ ili „puštanje svog života u vjetar“. No ono što možda čini razliku i daje određeni mir jest priznavanje i predanje dijela kontrole, koji nam ionako ne pripada... Kome onda pripada? Kome god osjećate da za vas ima smisla, no u svakom slučaju činjenica je da nemamo apsolutnu kontrolu nad životom. Da li ovime ulazim u sferu vjere, duhovnosti? Moguće. No bit nije u davanju tuđih odgovora već traženju vlastitih.

Možda nas aktualna pandemija podsjeća na to da smo samo mali ljudi koji imaju sposobnost da vole, da brinu i da prihvate odgovornost za život kao i ograničenost svoje mogućnosti kontrole života koji se događa.

Pitam se - bojimo li se više smrti ili života? Što je život za nas? Kako ga živimo dok nema pandemije? Smrt će doći, na ovaj ili onaj način. U konačnici ostaje važno samo kako smo živjeli dok nije došao naš Čas. Što smo ostavili iza sebe?

Ne znamo koliko imamo vremena, Corona virus nas samo podsjeća na to...

Možemo li imati koristi od fizičkih simptoma?

Možemo li imati koristi od fizičkih simptoma?

Puca mi glava. Migrene. Požderat ću se. Problemi za želucem. Čir na želucu. Hormoni koji divljaju. Štitnjača...

Veliki broj ljudi u nekoj fazi života vodi borbu sa fizičkim bolestima i simptomima, od čega su neki perzistentni i ponavljajući. Nužno je napraviti medicinsku obradu kako bi se utvrdio uzrok i krenulo se s liječenjem. Pri tome - uzrok nije isto što i simptom bolesti. Ukoliko imamo učestale glavobolje, možemo piti tablete za bolove, no zbog čega uopće imamo glavobolje? Nerijetko su upravo fizički simptomi u kategoriji psihosomatskih oboljenja.

Također, ponekad se ljudima pojave neki posve bizarni simptomi za koje nije pronađeno medicinsko objašnjenje.  Što tada učiniti?


Kad bismo bili svjesniji riječi koje izlaze iz naših usta, možda bismo shvatili da imamo više utjecaja i kontrole nad svojim zdravljem no što mislimo. Primjerice, ako mi poraste želučana kiselina čim sam pod većim stresom, ja dobivam jasnu informaciju od svog tijela da ulazi u disbalans. Ukoliko to negiram a razina stresa ostaje ista, postoji realna mogućnost da će se simptom nastaviti razvijati. Mogu koristiti Gastale i Peptorane no i to je rješenje s rokom trajanja jer se ja i dalje „svaki dan žderem“.

Koliko smo povezani sa vlastitim tijelom? Koliko ga uvažavamo? Ili živimo s pretpostavkom da ono služi nama da bismo izvršavali zadatke, pri čemu očekujemo da ide sa i bez goriva koje mu je potrebno.

Ukoliko je naše tijelo dio našeg bića, tada je sinergija s njime zapravo jedini mogući način potpunog življenja sebe i potpunog bivanja prisutnim tu za druge.

Tijelo je mudro. Tijelo pamti naša iskustva, osjećaje, misli, borbe, pobjede i poraze. Tijelo nam se obraća i poručuje nam koliko brinemo o njemu tj. o sebi. Tijelo nas često doziva svojim simptomima kako bi nas podsjetilo da se vratimo sebi, svom dubokom biću koje često zanemarimo uslijed silnih obveza. Ukoliko mi te znakove ignoriramo, često nesvjesno, ono nas mora glasnije dozivati, sve dok ga ne odlučimo saslušati.

Ovo o čemu pričam ne zahtijeva nužno promjenu života, organsku hranu, meditaciju i sporiji tempo (iako nije na odmet). No, u svakom slučaju zahtjeva da stanemo, da udahnemo, da budemo zahvalniji na danu koji imamo danas, ljudima koje volimo i da možda na neki drugačiji način živimo, cijeli. Zahtjeva da se počnemo baviti sa sobom na dublji način, otkrivati što nam naše tijelo poručuje kroz bolest, simptom ili bez njega.

 

Je li psihoterapija preskupa?

Je li psihoterapija preskupa?

O cijeni psihoterapije i tome je li preskupa za prosječnog Hrvata više sam puta
razmišljala i razgovarala s kolegama iz struke. Najradije bih da svi mogu na psihoterapiju i da
to nije „privilegija onih kojih si terapiju mogu priuštiti“. Istovremeno, budući da ja nisam
vladarica svemira, ne mogu spasiti svijet i promijeniti sustav u kojem živimo, spustim se na
zemlju i malo racionalnije sagledam cijelu priču.


Nedavno sam povisila cijenu psihoterapijske seanse na 250 kuna. Učinila sam to
nakon što sam otišla u potpunosti u privatnike, imajući u vidu da je tržišna cijena u Zagrebu
otprilike 300 kuna, i nakon što sam neko vrijeme osjećala da podcjenjujem samu sebe, svoj
trud i stečeno znanje.

Cijena psihoterapije tolika je kolika jest zbog mnogo razloga, a ja se nadam da ću većinu
uspjeti navesti:

- Prije no što sam postala psihoterapeut, studirala sam pet godina na studiju psihologije,
a onda se gotovo pet godina educirala da bih postala psihoterapeut. Edukacija za
psihoterapeuta uključivala je radionice vikendom, predavanja, grupnu i individualnu
psihoterapiju te superviziju (individualnu i grupnu). Ugrubo je riječ o 1600 sati
direktne psihoterapijske edukacije, bez čitanja stručne literature, pisanja seminara i
pripremanja prezentacija. Sve to zahtijeva puno energije, vremena i novca.

- Od treće godine fakulteta volontirala sam (dakle, pro bono radila) valjda svugdje gdje
se može volontirati u struci – u bolnicama, udrugama i centrima koji se bave
psihološkom pomoći te psihoedukacijom djece, mladih i odraslih. Sve to s ciljem da
usvajam što više znanja, vještina i iskustva u radu s ljudima, s različitim problemima s
kojima se ljudi bore.

- Sve dok nisam službeno diplomirala kao psihoterapeut, obavljala sam psihoterapiju
„za kikiriki“. Postupno sam dizala cijenu psihoterapije, paralelno s iskustvom koje
sam stjecala radeći nakon redovnog posla. Osjećala sam da se želim baviti
psihoterapijom više nego što mi je tada redovni posao dopuštao, željela sam više
napredovati kao terapeut. U jednom razdoblju radila sam po 12, 14 sati dnevno.

- Nakon što sam diplomirala kao psihoterapeut, formalno sam uvjetovana nastaviti se
kontinuirano educirati kako bih zadržala licencu. Neovisno o formalnosti koja to
regulira, smatram nužnim kontinuirano se usavršavati kao terapeut u vidu predavanja,
edukacija, supervizija. To sve također iziskuje poprilično novca, vremena, angažmana.

- Nije isto bavi li se terapeut psihoterapijom povremeno, ima nekoliko klijenata tjedno
ili mu je to glavni i jedini posao. Lakše je biti fleksibilan ako terapeut radi „u fušu“ i to može financijski odgovarati klijentu. Istovremeno, terapeut koji se bavi jedino
psihoterapijom očito je samo tome posvećen, ima veći broj klijenata i više iskustva.

- Psihoterapija je posao. Pri tome, terapijska seansa za mene ne završava kad klijent ode
sa seanse. Ona uključuje i vođenje bilješki sa seansi, intervizije te superviziranje
vlastitoga rada.

Da bih mogla raditi ovaj posao i potpuno se posvetiti radu s klijentima, moram moći pokrivati
sve životne troškove, kao i troškove usko vezane za svoju struku (kontinuirane edukacije,
članstva u nužnim komorama i ostalim psihoterapijskim organizacijama).

Uz to, priroda je posla takva da u ljetnim mjesecima i blagdanskim periodima broj klijenata
pada. Također, ako su na bolovanju ili imaju nepredvidive životne okolnosti, klijenti ne dođu
na terapiju, što pak znači da psihoterapeut nema posla, a troškove ima (i one životne i
troškove održavanja „hladnog pogona“ – uredski najam, članarine, režije...), kao i svi drugi
ljudi. Također, kad sam ja bolesna, ne mogu raditi / ne mogu zaraditi, a od nečega moram
živjeti.

Sve navedeno određuje cijenu psihoterapije. Međutim, primjećujem da sam s
godinama rada sve mirnija kad je riječ o tome. Prije kao da sam se opravdavala jer
naplaćujem „razgovor s ljudima“, no danas mi je posve jasno koliko truda stoji iza tog
„razgovora“. Mislim da sam si u tom procesu dopustila povjerovati i da je moguće raditi
posao koji voliš i živjeti od njega.

E, to je blagoslov, i to nema cijenu.

Što radi psiholog u vrtiću?

Što radi psiholog u vrtiću?

Iako su ljudi uistinu sve otvoreniji prema tome da potraže pomoć, stigma da je sramotno obratiti se psihologu za pomoć i dalje u određenoj mjeri postoji. Uz to, nejasno je što bi psiholog uopće mogao raditi s tako malom djecom? „Pa još su klinci mali, ako nešto i nije u redu, nadoći će.“

Za početak, psiholog u vrtiću ne radi samo s djecom. Dapače, velikim dijelom radi s odraslima (roditeljima, odgojiteljima u vrtiću) – za dijete.

Uzmemo li u obzir činjenicu da je najranija dob djeteta najkritičnija za daljnji, cjeloživotni razvoj, za ličnost, stilove vezivanja i kvalitetu bliskih odnosa koju dijete gradi s ljudima, imati zaposlenog psihologa u vrtiću počinje imati smisla. Ako u toj ranoj dobi djeteta nismo dovoljno osjetljivi u smislu pružanja potrebne podrške i usmjeravanja, to bi itekako moglo doći na naplatu u kasnijoj dobi.

Većina je djece urednog razvoja i u predškolskoj dobi dovoljne su sitne smjernice i intervencije, i to uglavnom preko posrednika – roditelja, odgojitelja. Psiholog u toj dobi provodi razvojnu procjenu kako bi utvrdio djetetov razvojni status, koje su djetetu „jače“, a koje „slabije strane“ te postoji li razvojni aspekt koji je važno dodatno poticati u tom ranom periodu razvoja. Također, psiholog procjenjuje jesu djeca spremna za školu te jesu li stekla potrebne kompetencije.

Postoje situacije u kojima dijete ide psihologu/psihoterapeutu uslijed poteškoća s nošenjem s određenim stresnim događajima u životu (smrt bliske osobe, kućnog ljubimca, preseljenje, razvod roditelja...), teškoća samoregulacije, usmjeravanja i zadržavanja pažnje, manjka socijalnih vještina i vještina nošenja s preplavljujućim neugodnim emocijama...

No, ono gdje, po mom mišljenju, treba stvarno dobrano zasukati rukave nisu samo djeca već i sredina koja ih okružuje – roditelji i odgojitelji.

U toj dobi mnoge razvojne krize i poteškoće djeteta rješavaju se suradnjom i radom s roditeljima – psihoedukativnim, suportivnim i psihoterapijskim radom ako je potrebno. Roditelj je baza djetetu. Dijete je refleksija roditelja i obiteljske dinamike jer je ono „najslabija karika“ koja zapravo najautentičnije reagira na poremećaje homeostaze u sistemu. I ako „popravljamo“ dijete, a ne gledamo cijelu slagalicu djetetova života, teško zaista možemo pomoći.

Vrlo je važno pružati informacije i pomoć roditeljima. Škola za roditelje ne postoji. Roditeljem postaneš po rođenju djeteta (diskutabilno), pa „kak' se snađeš“. Često vlastite unutarnje borbe roditelj nesvjesno reflektira na svoje dijete i ponekad mu time odmaže. Klasičan je primjer postavljanje granica i roditelji kojima je problem djetetu reći „ne“. Postoje smjernice za roditelje koje govore što učiniti, kako reagirati kad dijete izvolijeva, no ako njima nije jasno zbog čega je postavljanje granica ključno za dijete, teže će naći motivaciju i snagu za to. Isto tako, ako roditelj kao osoba općenito ima poteškoća s granicama, uglavnom se neće revolucionarno promijeniti samo zato što je postao roditelj. Potrebna mu je podrška koja može uključivati jedan, dva ili više razgovora.

Paradoksalno je da bez srama guglamo kako skuhati neki obrok, promijeniti gumu na automobilu ili se pripremiti za razgovor za posao. No tražiti savjet ili pomoć oko nečeg najdragocjenijeg u životu roditelja – djeteta, to je odraz nekompetentnosti. Nije li upravo suprotno? Nije li traženje mišljenja i savjeta upravo refleksija svjesnosti o važnosti roditeljstva i mogućih posljedica na vaše dijete?

I još jedna važna karika u tom lancu – odgojitelji u vrtiću. To su (uglavnom) žene koje provode s djecom u budnom stanju više vremena nego većina roditelja tijekom radnog tjedna. I osim što rade s klincima hrpu kreativnih stvari, one su s njima u neposrednoj, živoj, ljudskoj interakciji. One nisu samo zaposlenice, programirani roboti koji svoje osobne brige, probleme, frustracije, komplekse ostavljaju kod kuće. To nitko ne može u potpunosti odvojiti. Posebice ne kad radi s malim ljudima koji imaju tisuću pitanja, nepredvidivih emotivnih i ponašajnih reakcija. Odgojiteljicama je nužno potrebna psihološka podrška kako bi bolje upoznale sebe, osvijestile vlastite reakcije, osjećaje i potrebe, kako bi kontrolirale i zadovoljavale svoje potrebe te razvijale zdrave načine komuniciranja, rješavanja sukoba i zahtjevnih situacija.

Na sreću ili nesreću, djeca uče po modelu. I ako im kažemo da moraju prati zube, a mi ih ne peremo kao odrasli, uzalud. Što vide, to nauče.

Mislim da nas ljubav prema djetetu poziva da krenemo od sebe. Da se mi trudimo biti bolji ljudi kako bi i dijete imalo primjer kakav čovjek postati i kako bi naučilo da je u redu tražiti pomoć, biti fleksibilan i otvoren za drugačije načine reagiranja, osjećanja i mišljenja.
Ako na tom putu možemo zatražiti savjet i stručno mišljenje, koji je razlog da to ne učinimo?

 

Modna industrija – leglo anoreksije i droge?

Modna industrija – leglo anoreksije i droge?

Termini koji se često vezuju za modnu industriju: upitna/zabrinjavajuća tjelesna težina, izrabljivanje modela, dizajneri „pederi“, „vješalice modeli“, droga na svakom uglu...

Zašto uopće pišem o tome?

Jer sam o tome mnogo promišljala i osobno i profesionalno. Jer mnogo radim s mladima i jer se tema dostizanja „ideala ljepote“ na ovaj ili onaj način pojavljuje, često kao frustracija jer je riječ o standardima koji su nametnuti i nerijetko nedosežni „realnom“ čovjeku.
Svakodnevno smo bombardirani porukama koje nam govore kako bismo se trebali ponašati, hraniti, „zračiti“ i u konačnici izgledati. Na reklamama, u časopisima, filmovima uglavnom su prisutni „lijepi ljudi“. Proporcionalni, mršavi, ušminkani, samopouzdani i naravno – nasmijani. Ako su tako lijepi i mršavi, kakvi će biti nego – sretni?

Pogled unutra:

U modnoj industriji to je imperativ. I govorim o visokoj modi, Vogueu, revijama na tjednima mode, u svjetskim kampanjama.
U modnoj industriji kriteriji su vrlo jasno zadani, praktički – „što mršavije, to bolje“.
U toj je priči posebno izazovno što kad si „unutra“ to postaje tvoja realnost. Kad si okružen samo mršavim ljudima, tada je to mjerodavni kriterij. Kad si još i nagrađen jer si mršav, motivacija je još snažnija. K tome, u modni svijet ulazi se u pubertetu i ranoj adolescenciji, a to je najranjivija dob za stvaranje slike o sebi kao ženskom, seksualnom biću. Bizarno je, da ne kažem nakaradno, tražiti od 15-godišnje djevojčice da bude seksi, zavodljiva, da pršti od samopouzdanja i time naivnim kupcima prodaje novi proizvod...

Istovremeno, stvari nisu crno-bijele. Naravno da postoje cure i dečki koji u tu priču uđu „posloženi“, koji u to ulaze ležerno, gledaju na to kao novo iskustvo, zafrkanciju, pa dokle ide. No isto tako, pokazalo se i dokazalo da su crte ličnosti velikog broja mladih u tom svijetu podložne razvoju poremećaja prehrane – od bazično loše slike o sebi, perfekcionizma, potrebe za vanjskom potvrdom...

Ima li više poremećaja prehrane u modnom svijetu? Sigurno. Plodno je tlo za njihov razvoj. Kao što se zna, da bi se razvio određeni poremećaj, postoji genetska predispozicija, crte ličnosti koje su podložne njegovu razvoju, no i situacijski faktor koji često bude okidač za to. Modna industrija zasigurno je okruženje koje podržava razvoj „nikad dovoljno mršava“ stanja uma.
Ima li droge? Ha, ima. Ima i na tehno partijima, a i u svakom kvartu. Ako ju tražiš, naći ćeš ju. Gdje je više love, slave, moći, tamo je prisutno i više sitnih strasti i uživanja u kratkotrajnim užicima. Čitaj – više je praznine i usamljenosti.

Pogled izvana: Zbog čega svejedno „nasjedamo“?

Svi se želimo osjećati prihvaćeno, voljeno, privlačno. U pubertetu i adolescenciji taj osjećaj privlačnosti posebice ide kroz vanjštinu, percepciju svoga tijela privlačnim ili neprivlačnim. Zato nije isto okidamo li more selfija s 20 ili 45. Jer s 15, 20 godina važno je kako izgledamo, i još više – kako drugima izgledamo.

Htjeli mi to ili ne, pod značajnim smo utjecajem kulture i društvenih očekivanja. Opasno je što je to uglavnom nesvjesno. Nameću nam se mnogi standardi – kakvi bismo trebali biti, što bismo trebali raditi, kako bismo trebali izgledati da bismo bili prihvaćeni. „Zna se“ da nakon osnovne škole idemo u srednju školu, pa na fakultet, pa posao, ozbiljna veza, brak, dijete, drugo dijete, ulaganje u apartman na moru, penzija. Moramo biti dobri, poslušni, ne svađati se, po mogućnosti volontirati i ako imamo viška novca, dati u humanitarnu organizaciju. Brižna majka, vatrena ljubavnica, radišna domaćica. Uvijek strpljiva.

Uz sve te životne kriterije, postoje i oni koji određuju kako biti adekvatan s 15 godina. „Zna se“ kako trebaš izgledati. Idealno je da si ušminkana, dečki su ludi za tobom, cijeli te razred obožava, bira za predsjednicu razreda... And so on.
Samo, postavlja se pitanje – Tko si ti zapravo? Što ti zapravo voliš? Što je ono što tebe čini tobom, jedinstvenom? Po nekoj logici stvari, moramo biti više od nametnutih površnih očekivanja postavljenih od Koga? Tko je taj koji definira našu vrijednost, koji definira kakvi moramo biti da bismo vrijedili, bili voljeni i željeni? Bog? Roditelj? Kvartovska simpatija? Ili je odgovor u nama samima?

I na kraju, je li modna industrija uistinu tako opasna, izopačena i pogubna za mentalno zdravlje i mladih i odraslih, zaključite sami...

Pismo za sve „ravne daske“, „debele krmače“ i „žgoljave cvikeraše“

Pismo za sve „ravne daske“, „debele krmače“ i „žgoljave cvikeraše“

Dok razmišljam o konceptu teksta za ovu temu, u mislima su mi prvenstveno djeca i mladi koje zlostavljaju njihovi vršnjaci. Možda će upravo netko od onih koji trpe nasilje doći i do ovog teksta.

Za početak – nasilje ni nad kim nije ok. Točka. Punkt. Dot. Nasilje djeteta nad djetetom. Nasilje odraslog nad djetetom i obratno. Nasilje djeteta ili odraslog nad životinjom. Nasilje nije ok. Ako vas netko maltretira na bilo koji način, to nije zato što ste slabi, šonjavi ili nesposobni obraniti se. Vi niste krivi jer vas netko maltretira.

Često kao da se umanjuje težina nasilja jer – „Samo mi se rugaju, nisu me tukli.“ „Ne žele se družiti sa mnom, one su popularne.“, „Sve ću im ja to jednom vratiti.“

1.Teorija iz prakse

Nasilje među djecom znači da jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. To može biti u obliku prijetnji, tjelesnih ozljeda, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uvredljivih komentara.

Nasilje može biti izravno ili neizravno. Izravno se odnosi na ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, naređivanje, udaranje, a neizravno je suptilnije i češće prisutno kod djevojčica – isključivanje djeteta iz grupe, ogovaranje...

Također, ono može biti fizičko (udaranje, guranje, štipanje, čupanje…) i verbalno (širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje...), a često su prisutna oba.

Nasilje među djecom, tj. bullying najčešći je između 4. i 8. razreda osnovne škole. Prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba (2003), svako četvrto dijete, tj. 27 % ispitanih učenika doživljava barem jedan od oblika nasilja u školi gotovo svakodnevno, pri čemu su 19 % djece pasivne žrtve (samo doživljavaju nasilje), a 8 % djece „provokativne žrtve“ (doživljavaju nasilje, ali ga i čine).

2.Praksa iz života

Često radim s mladima koji dolaze baš zbog silnog nezadovoljstva sobom i svojim životom, ali i niskog samopouzdanja i nerijetko pretrpljenog bullyinga. To me ponukalo da nešto napišem o tome, da pustim glas u ime tih mladih cura i dečki koji se bore sami sa sobom i svijetom oko sebe.

„Bit će sve ok. Kad odrasteš, skužit ćeš kolika je to bila glupost. Ma pusti ih, to su debili! Šta se zamaraš time što ti oni govore?“ – pretpostavljam da je svatko barem jednom to čuo. Dobra namjera u pozadini onog koji vas tješi zasigurno postoji. Nekad kad nam je teško ljudi ne znaju kako bi nam pomogli pa počnu pametovati, dijeliti savjete, a nekad i okolišati. A često djeca prešute (pogotovo dečki) da ih maltretiraju u školi ili kvartu jer im je „bed“, jer je sramotno da se ne mogu sami snaći i obraniti...

I dok slušam fraze poput „Bit će sve ok“, osjećam koliko te izjave samo bude dodatnu bespomoćnost i jad. Jarca će biti ok!

Kad imaš 10 ili 15 godina i svaki dan život ti je sve mučniji jer strepiš od toga hoće li ti se opet smijati, rugati ili ćeš pobrati batine samo zato što si slabiji, niži, tada „Sve će biti ok“ – a-pso-lu-tno ništa ne znači. Jer neće biti bolje. „Jer da bi bilo bolje, ja moram preživjeti sve te godine maltretiranja i toga da se osjećam bezvrijedno, neprivlačno, jadno i da kao takav stvarno i ne želim dočekati godine kad će biti sve ok. Jer nemam više snage ni volje živjeti ovaj život…“

Kad imaš 15, ne razmišljaš o tome da su ti bullyji zapravo jednako nesigurni, frustrirani klinci koji svoju frustraciju, slabost i nemoć prikrivaju povrjeđivanjem drugih živih bića. U konačnici, cilj ne opravdava sredstvo. Ma koliko imali poteškoća, nije način da ih rješavamo povrjeđivanjem drugih.

Najčešće maltretirana budu djeca koja su u startu laka meta – nježnija, senzibilnija, niža, deblja, lošijih socijalnih vještina. Ona koja odskaču od prosjeka na bilo koji način, koja se izdvajaju iz mase i koja ne znaju i ne mogu sakriti da ih zli jezici dotiču.

Znam koliko sam ja bila nesretna u osnovnoj školi jer sam isto tako bila na piku nekima. No i u odrasloj dobi ljudi se ponekad bore s posljedicama bullyinga, s lošom slikom o sebi, o svome tijelu.
I što učiniti, kako si pomoći? Jer – pomoć postoji i način postoji. Sigurno. Uvijek.

Ako te maltretira netko jači, uporniji, grublji od tebe, ponekad jednostavno ne možeš sam. To je prva lekcija. Nekad nam u životu treba pomoć, a znati tražiti i primiti pomoć jednako je važno i mudro kao i pružiti pomoć. Traži pomoć roditelja, razrednice, učiteljice, trenera, psihologa. Važno je da neka odrasla osoba od povjerenja zna što se događa kako bi ti mogla pomoći i reagirati.

•   Lakše je u „klanu“. Lakše je maltretirati nekoga tko je sam i nema podršku sa strane. Meni je u tom periodu pomoglo što sam imala barem jednu prijateljicu, dijelom također autsajdericu. Osjećala sam da nisam sama na svijetu, da postoji osoba moje dobi kojoj sam ja zabavna, draga i kojoj je stalo do mene.

•   Lakše je ako imaš neki drugi interes, hobije osim škole. Nešto što te zanima i veseli. Nešto u čemu se možeš realizirati, u čemu možeš bildati samopouzdanje jer osjećaš da si negdje prihvaćen. Ponekad smo jednostavno u krivom okruženju, nismo sa sebi sličnima i tada nam se čini da smo jedini. A zapravo samo nismo upoznali „svoje jato“. U konačnici, biti dio većine nije uvijek nužno dobro. Samo sve ima svoju cijenu, pa tako i to da nismo dio većine.

•   I za kraj – nije zafrkancija kako se osjećaš! Nema glupog razloga za to kako se osjećaš. Uvijek ima izlaza i načina. Uvijek. I život stvarno može biti lijepo mjesto, u kojem postoje ljudi koji nas vole i s kojima možemo biti opušteni, nasmijani, onakvi kakvi jesmo. To zaista postoji i namijenjeno je svim ljudima. Moguće je biti sretan, ma koliko se ponekad činilo daleko, nedosežno.
Tražimo dok ne nađemo.
Jer postoji. Kunem se. Pljuni – poliži.

Praktične smjernice za one koji razmišljaju krenuti na psihoterapiju?

Praktične smjernice za one koji razmišljaju krenuti na psihoterapiju?

O tome što je psihoterapija i kako izgleda danas ima puno članaka.
Ovo nisu savjeti nego vlastita zapažanja pa se možda netko „zakači“ na njih i pomognu mu.

-Prije prvog terapijskog susreta normalno je da osoba bude uzbuđena pa i tjeskobna.

Na psihoterapiju najčešće krećemo jer nam ne cvjetaju ruže u životu, nešto nas muči ili bismo htjeli sebe bolje upoznati. To nužno uključuje zadiranje u intimnije, privatnije, dublje i često bolne teme. I to sve s trenutno nepoznatom osobom.

Dakle, osjećati strah ili nelagodu prije prvog susreta zapravo je očekivana reakcija. Da dođete na prvi susret hladni k'o led, rekla bih „odokativno“ da to ili nije bila vaša odluka ili ste u otporu prema terapiji. U konačnici, i to je nekad dio procesa.

Nigdje ne piše da se morate otvarati odmah na prvom susretu; „otvarate se“ koliko ste spremni u tom trenutku. Ukoliko će se seanse neko vrijeme svoditi na „priče o vremenu“, onda ćemo zajedno sagledati što se događa i što to ne želite prepoznati/spoznati. Ili zbog čega? Ali u svakom slučaju s respektom prema vašim granicama, vremenu i novcu koji dajete za terapiju.

Isto tako, dojma sam da dio anksioznosti na prvoj seansi osoba proživi u onom periodu dok se sama muči i pokušava riješiti sama svoje dileme i poteškoće. Pa su tu i nadovezani unutarnji procesi osobe - razmatranje opcije da ipak potraži pomoć, a k tomu i – Što će ljudi reći? Hoće li misliti da sam lud? Koji sam ja slabić da ne mogu sam rješavati probleme u životu... Kad to prevalimo preko leđa i odlučimo ipak ukucati broj psihoterapeuta i nazvati, već je veliki dio posla obavljen.

-Na psihoterapiji ne morate biti "fini". Budite ono što jeste.

Mislim da taj dio kreće dijelom i od terapeuta. Najčešće ozračje u kojem se terapija odvija jest ono u kojem je terapeut formalniji. Meni odgovara neformalnije, opuštenije.

Sjećam se kad sam kretala raditi psihoterapiju, imala sam početničke dileme biti s klijentom na Ti ili Vi, propitivala sam se koliko držim profesionalnim tikanje i pričanje k'o da sam na cesti.
Sada sam opuštenija. Naravno da ženi od 50, 60 godina neću pristupiti jednako kao djevojci od 20 godina. To mi se čini više kao poštivanje druge osobe i njenog konteksta, godina, iskustva.

Također, ne čini me dobrim terapeutom ako sam full pametna, koristim stručne termine, a klijent nema pojma kaj pričam. To ne pomaže. Osim za moj narcizam.
Pričam ljudskim jezikom, razgovaramo. Psovke nisu zabranjene. Dapače, u našem hrvatskom vokabularu skoro pa su dio Rječnika. A možda sam ipak ja lapača u duši
U konačnici, ako ja nisam autentična, kako mogu pozivati klijente na autentičnost?

-Kako ću znati da je taj psihoterapeut dobar odabir za mene?

I hoćete i nećete. Jednim dijelom već u startu možete si pomoći. Zasigurno je od pomoći ako ste došli do kontakta terapeuta po preporuci osobe od povjerenja. No, ponekad to bude feler. Nisu svi terapeuti svim klijentima dobri. To bi bilo nemoguće. Nisu svi za sve. Ponekad bi meni došao novi klijent po preporuci nekog zadovoljnog klijenta. Novom nisam sjela ili mu terapija u ovoj fazi života nije sjela ili nešto treće.

Isto tako, vidjet ćete kako se osjećate na seansama, nakon seansi.
U svakom slučaju, mislim da trebate slušati sebe, svoje dileme podijelite s psihoterapeutom kako bi uopće imao uvid u to da ste nezadovoljni i čime ste nezadovoljni. No, kako god to završilo, tražite za sebe ono što vam treba, sve dok to ne nađete.

-Nakon koliko ću vremena primijetiti rezultate terapije?

To stvarno ovisi o mnogo faktora. Jedan od njih je razlog vašeg dolaska na terapiju i koji vam je cilj. Ponekad je nekoliko susreta dovoljno, a ponekad nekoliko mjeseci da bismo vidjeli neke pomake. A ponekad godine.

Kada je riječ o ukorijenjenim nezdravim obrascima i/ili psihičkim poremećajima koje osoba ima, za očekivati je da će terapija trajati dulje, jer su obrasci čvršći, ukorijenjeniji.

Utječe i učestalost dolazaka. Nije isto dolazite li jednom mjesečno ili jednom tjedno.

Naravno, razina vaše motiviranosti je iznimno važan faktor.

Plus naravno, psihoterapeut koji je stručan i iskusan.

-Čarobna pilula ne postoji.

Jednostavno rečeno, ako smo živjeli na jedan način posljednjih 20, 30 ili 50 godina, koliko je realno za očekivati da se u par seansi izmijeni naš sustav funkcioniranja, razmišljanja, osjećanja?

Rekla bih da bismo time u najmanju ruku banalizirali složenost ljudskog bića kao takvog.

 

Psihoterapija online - da ili ne?

Psihoterapija online - da ili ne?

Godinama sam bila u otporu od online savjetovanja i psihoterapije. Bila sam skeptična na ideju da nešto toliko fragilno, intimno i duboko kao što je psihoterapija dijelim s nekim preko „žice“. No, onda je „život“ odradio svoje i uvjerio me u suprotno.

Moja prva psihoterapijska seansa preko Skypa desila se kad se klijent koji je bio na terapiji kod mene odselio iz Hrvatske. Pošto terapijski proces nije bio završen i želio je nastaviti s psihoterapijom, dogovorili smo Skype susret. Nakon početnog "ufuravanja" u "terapiju modernog doba" već nakon nekoliko minuta komunicirali smo kao da sjedimo jedno preko puta drugome.
Najvažniji dio terapijskog kontakta za koji sam se bojala da će biti ugrožen ostao je "na sigurnom". Pod time mislim na osjećaj povjerenja, podrške klijentu i razmjenu verbalno i neverbalno izrečenih emotivnih stanja.

Ono što mi ipak nedostaje kad radimo online jest dobivanje informacija iz neverbalne komunikacije. Preko ekrana ne mogu vidjeti da li osoba cupka nogom, trga maramicu ili xy drugih sitnih detalja koji nisu "bez razloga i nebitni".
Vjerujem da je u ovom prijelazu na online psihoterapiju pomoglo što sam s dotičnim klijentom već prethodno imala razvijen terapijski odnos pun povjerenja.
No, sa klijentima s kojima sam kasnije krenula prakticirati psihoterapiju preko Skypa terapijski proces bio je također uspješan u smislu nadilaženja tih potencijalnih prepreka online komunikacije.

Također, iskusila sam online psihoterapiju i na "vrućoj stolici", u ulozi klijenta. Naime, supervizijske i terapijske seanse sa svojom terapeutkinjom i supervizoricom provodimo putem skypa obzirom da dotična također ne živi u Hrvatskoj. Pošto smo radile ponekad i uživo, mogu usporediti. I doživljavam naše seanse jednako bliskima, dubokima, korisnima i ispunjavajućima.

Long story short - online psihoterapija može biti korisna i sadržavati "ljudski faktor" kao i ona u živo gotovo u potpunosti. Ništa ne može zamijeniti "pravi ljudski susret", no ukoliko ne postoji druga opcija, i ova je prekrasna, iscjeljujuća i svakako ju preporučam.

Kad odlučujemo zakoračiti iz poznatog u nepoznato?

Kad odlučujemo zakoračiti iz poznatog u nepoznato?

Ponekad. Onda kad frustracija postane veća od straha. (S.O.)

Na pisanje na ovu temu navela me jedna moja odluka da nakon godina paralelnog rada siguran posao + psihoterapija, otiđem sa sigurnog posla i bacim se u psihoterapiju full time.

Nisam ni prva ni zadnja koja daje otkaz, i to nije neka tema (barem ne za blog). No proces koji sam osobno prolazila do trenutka konačne odluke, nagnao me da nešto napišem na temu strahova i potreba koje definiraju naše životne odluke.

Za početak, dotakla bih se pitanja potrebe za sigurnošću. Koliko nam je sigurnost važna u životu? Egzistencijalna, emocionalna, iluzorna, kakva god. Bazični osjećaj da smo sigurni, da je svijet sigurno mjesto i da će biti sve ok?

Rekla bih da što nam je taj osjećaj, od najranije dobi, manje poznat, to će nam kasnije tijekom života biti važniji osjećaj kontrole/sigurnosti.

I ma koliko sigurnost bila važna, ponekad, ukoliko je dominantna a priori potreba, onaj drugi aspekt našeg bića može završiti na "holdu" - onaj istraživački, kreativni aspekt nas, koji radoznalo istražuje svijet, otkriva nove podražaje i izazove, nova rješenja.

Ponekad smo spremni platiti tu cijenu. Odreći se nečeg životnog, energiziranog NO nepoznatog i potencijalno opasnog zarad sigurnosti koju nam donosi ono poznato, utabano.

Ponekad idemo u ekstreme. Trpimo mobbing, fizičko i psihičko zlostavljanje, razne tjelesne simptome i bolesti, nezadovoljavajuće odnose.

U starom sranju barem znamo što nas čeka, a u konačnici – čovjek se na svašta navikne. Ono novo je nepoznato, riskantno i u svakom slučaju – nesigurno. Možda je lošije nego ono staro. Isplati li se uopće riskirati?

Vjerujem da se odgovor nalazi u nama i da je za svaku osobu drugačiji. Različitih smo životnih uvjerenja, iskustava koji stoje iza nas a i varira nam prag tolerancije na frustraciju.

Koliko nas je spremno reći da u životu uistinu živi sebe, da je relativno zadovoljno poslom, brakom, odnosom s bliskim ljudima, zdravljem?

I koji nam je kriterij da bismo se usudili priznati (sebi) da smo nezadovoljni?

Koliko se uopće često pitamo – Kako se osjećam? Jesam li sretna? Što mi treba? Ili su to pitanja koja se pitaju samo "sebični, samoživi" ljudi?

I još gore, što kad se to sve pitamo i shvatimo, priznamo si da Nismo sretni već godinama?
Što onda učiniti s tom informacijom?

Odrastamo u kulturi koja njeguje (lažnu) požrtvovnost, dušebrižnost i pasivnu (tj. neodgovornu) poziciju nošenja sa životom. Odrastamo s naučenom bespomoćnošću, fiktivnim autoritetima, manjkom kritičnosti na ono što nam se plasira, kako u četiri zira, tako i u krugovima naših vodećih lešinara u saboru. I onda u tom "kuršlusu" zaboravimo voljeti sebe i druge oko sebe. Zaboravimo biti odgovorni prema svom i tuđim životima.

Sada kad gledam unatrag cijeli taj proces, da li je bilo lako? Đizs, ni malo. Ali očito me život naučio istrpiti, a ponekad je i to potrebno. Isto tako me život naučio da ponekad nije nužno trpiti, i da je važno osjetiti vlastitu granicu boli. "Ne znači da je vrijedno ako je na smrt bolno". Niti znači da sam slaba ako kažem – "Meni je ovo dovoljno boli, ne želim podnositi više od toga. Spremna sam vjerovati u Život i krenuti u nepoznato osjećajući se sigurno jer ne negiram samu sebe."

Jesam li ti ja posebna?

Jesam li ti ja posebna?

Je li "normalno" kad klijent poželi imati psihoterapeuta samo za sebe? Da ga ne dijeli s drugim klijentima? Da je svom terapeutu baš poseban?

Rekla bih – da, normalno je u većini situacija tj. slučajeva.

Dapače, rekla bih da se navedeni osjećaji javljaju kod klijenta u više-manje očekivanoj fazi terapijskog procesa.

U početnoj fazi kad krenemo na psihoterapiju tek se razvija povjerenje između klijenta i terapeuta. Ispipava se teren. U nešto kasnijoj fazi, ne tako rijetko javlja se ta potreba za "svojatanjem" terapeuta.

U određenoj mjeri ta se potreba češće javlja kod određenog profila ljudi, s izraženijom potrebom povezivanja. Ponekad može biti odraz i nekih psihičkih poremećaja. (No to ovaj put nije tema.)

No, dok vrtim u glavi klijente koji bi znali sa mnom i verbalizirati i podijeliti takve svoje osjećaje, strahove (a koji su nam onda poslužili kao divan materijal za terapijski rad i proces), čini mi se etičnije da navedenu potrebu opišem iz svojih cipela.

Sjećam se da sam imala tu istu potrebu sa svojim psihoterapeutom. Racionalno sam bila svjesna da taj moj terapeut živi od rada s klijentima i da ono što toliko cijenim kod njega je njegova predanost psihoterapiji. Istovremeno, ta posvećenost i prisutnost na našim seansama činila mi se iznimno rijetkom da se ostvari u "realnom životu". Osjećaj da me moj terapeut voli i prihvaća takvu kakva jesam proživljavala sam kao intenzivno, oslobađajuće i iscjeljujuće iskustvo. I kad dijelim takvo ekskluzivno iskustvo s nekom osobom, nije li shvatljiviji i strah da ću upravo to izgubiti? Kad je meni terapeut toliko značajan i poseban u životu, nije li negdje za očekivati da ću poželjeti da sam i ja njemu posebna?

Taj doživljaj da smo nekome važni, posebni (a krene još od dobi kad se rodimo i ugledamo – Mamu) je jedinstven, i rekla bih nužan da bismo se mogli ohrabriti biti ono što jesmo pred ljudima, s ljudima.

Ono što sam putem shvatila jest da je taj moj idealiziran terapeut samo čovjek koji nije uvijek i apsolutno prisutan i posvećen. I da to iskustvo koje sam doživjela s njim jest bilo stvarno, ali i da je to iskustvo moguće i u mojem realnom životu, s ljudima oko mene. Kao da sam kroz terapiju dobila priliku prepoznavanja što je to, kako je to, što tražim. I priliku da to nastavim kreirati u svojim odnosima u životu, onima izvan psihoterapije.

Ono što sada mogu reći, iz pozicije terapeuta, jest da uistinu bivam s klijentom, u onom prekrasnom doživljaju sebe i svijeta, ali i u onom čega se sramimo, bojimo i što ne želimo da drugi vide. Taj terapijski proces smatram jednim "mjestom" vrijednim velikog poštovanja. I ne, to nije izvještačena prisutnost, isforsirana predanost, svojevrsna manipulacija. Ljudi nisu glupi, ljudi vrlo dobro osjete tko ih voza i tko im prodaje priču. Osjete tko je autentičan i iskreno predan. To se jednostavno osjeti. Ljudi osjete je li terapija u ovom trenutku dobra za njih, je li to ono što im treba, pa makar je u tom trenutku teško i ne vide značajne pomake.

Ali osjete.

I to zaslužuje poštovanje.

Jesi li mi poseban? Jesi. Svaki klijent je poseban, svoj, drugačiji, jedinstven. Svaka osoba to jest. I zaslužuje ljubav i poštovanje. Prvo svoje, a onda i tuđe.

#selfie#bikini#sreća#like#

#selfie#bikini#sreća#like#

Debelo je prošao ljetni period bikini selfija koji su mi ovo ljeto nešto posebno privlačili pažnju. Zamjećivala sam te silne postove na Faceu nešto intenzivnije nego inače.

Pa sam išla provjeriti sa sobom na što to točno reagiram. I što točno osjećam? A osjećam neku tugu, dirnutost...

Većinu slika u badićima shareaju žene. Često su to žene u 20-ima i 30-ima. Bude nešto žena i starije dobi. I gotovo sve izgledaju odlično, barem prema standardima modernog doba.
Utegnute, mršave, cice, guzice, nasmijane ili sexy mistične.

Jesam li ja to ljubomorna, onako ženski ljubomorna? To je bilo prvo što sam provjeravala sa sobom. Išla sam samu sebe analizirati i provjeriti sa sobom koji dio mene okida ta pošast selfija. Ljubomorna nisam. Doticala sam se te teme na mojoj individualnoj terapiji, teme prihvaćanja svog tijela kakvo ono jest. I još važnije, slušanja svog tijela, što mi ono poručuje, što treba. Tako da, rekla bih da sam tu relativno svjesna i zadovoljna.

Što je onda to što me dira u dušu? Evo što: Zašto objavljujemo slike na Faceu? Tražimo feedback od drugih ljudi. Tražimo potvrdu. Lijepu riječ. I brat bratu, kad objavimo svoju fotku di smo „stesane“, veća je šansa da ćemo dobiti pozitivan feedback nego ako objavimo fotku na kojoj se vidi da imamo celulit, špekec na trbuhu, da su nam cice sitne ili da vise, imamo podočnjake ili prišt na čelu, kosa nam nema „summer waves“ look nego je slamnata.

Dirnu me na neki način te sve bikini slike, ta naša ljudska potreba da nas vole, prihvate, dive nam se. I često smo, svjesno ili nesvjesno, spremni pristati na razne kriterije/standarde koje trebamo zadovoljiti da bismo zaslužili ljubav.

Bikini postovi su okom vidljivi no koliko je još tih kriterija koje nastojimo zadovoljiti da bismo bili „good enough“, da bi nas prihvatili, voljeli, divili nam se?

Drugo što mi je „proradilo“ je zaštitnički stav prema teenagericama koje se vode svim tim kriterijima ljepote, slave, sreće i ljubavi u fazi života kad tek saznavaju tko su i što su. Koju poruku šaljemo tim mladim ljudima?- Divna si kakva jesi? Kakve god da si tjelesne građe, bitno je da si zdrava i da ti tijelo služi za ispunjenje tvojih snova, želja? I još važnije, koliko ih podržavamo, ta mlada bića, da gledaju i unutra, u sebe, u to kakvi su kao ljudi, sa bogatim emocionalnim svijetom u njima samima? Što vole, ne vole, što ih veseli, a što povrjeđuje? Što im uzrokuje adrenalin, a što leptiriće u tijelu?

Koliko smo zainteresirani svi mi odrasli za ono što je iza te njihove vanjštine? Koliko vidimo jedni druge uistinu?

Pitam sebe (i vas) koliko smo spremni tih istih 400 Facebook prijatelja pitati što misle o nama stvarnima, baš onakvima kakvi jesmo? I onda kad smo živčani, tvrdoglavi, nesigurni, tulavi u stresnim situacijama i još mnogo toga?

Moramo li biti posebni da bi bili voljeni? Ili smo dovoljno posebni upravo takvi kakvi jesmo?

Moramo li biti savršeni da bismo se osjećali vrijednima? Ili je dovoljno da smo dovoljno dobri?

Koliko savršeni moramo biti da bismo se usudili ustati i reći Ovo sam ja?

I... što biste Vi odgovorili na ovo pitanje sami sebi?

Zašto blog?

Zašto blog?

Kao tajna ljubiteljica pisama, Nokie 3310 i dobre stare romantike, ipak sam se s godinama smekšala na modernu tehnologiju i njene prednosti.

Oduvijek pišem nešto, vizualni sam tip. Odmalena pišem dnevnik, na faksu sam za ispite učila prepisivanjem skripti i bilježaka u teke i teke; u torbi uvijek imam papir i kemijsku.

Zašto blog?

Dojma sam da ljudi nerijetko imaju mišljenje da su psihoterapeuti "nadljudi", imaju full sređene živote ("koji bog se onda tol'ko školovao, ak' se nije doveo u red?!") i onda tek takvi mogu pomoći drugim ljudima kako bi i oni imali tako savršene živote.

Možda neki drugi terapeuti i jesu Nadljudi, no ja nisam. Ja sam čovjek, od krvi i mesa, sa svojim sigurnostima i nesigurnostima. I upravo to doživljavam kao kapacitet i kanal kroz koji se kao psihoterapeut mogu povez(iv)ati s klijentima. Tek kad i sami osjetimo i znamo što je bol, patnja, usamljenost, težina života, možemo vidjeti i tuđu te biti s klijentom u njoj. Upravo iz te točke dolazi novi pokret i moguća promjena.

Više puta je jedna od mojih učiteljica gestalta rekla – "Zadržite klijenta u sebi!".

Mislila je na to da ostanem terapeut koji je u kontaktu sa svojim nesavršenostima, slabostima, nesigurnostima.

I psihoterapeuti idu na svoju psihoterapiju, superviziraju svoj rad s klijentima, imaju svoje dileme i minus faze.

Kroz psihoterapiju dobila sam nebrojeno mnogo toga: sada život živim radosnije, svjesnije, odgovornije prema sebi i drugima... Živim drugačije.

Isto tako, osjećam da imam dvostruku odgovornost živjeti svjesno i kontinuirano se razvijati - odgovornost prema sebi (i odnosima s bliskim ljudima) i svojim klijentima. Jer, ne možemo dati ono što nemamo. Naime, u terapijskom procesu je važno da sam kao terapeutkinja svjesna svojih kapaciteta i slabih strana kako bih uistinu mogla vidjeti klijenta i biti prisutna za njegov terapijski proces. Iz tog se razloga trudim biti neutralna. Istovremeno, psihoterapija nije samo tehnika. Dapače, najmanje je tehnika. Presudni su upravo ljudski faktor, mogućnost empatiziranja, podržavanja i frustriranja, bivanja zajedno na mjestu patnje i radosti. Kako to mogu dati klijentu ako to isto nemam u sebi, ako to ne mogu dati sebi, pa i njemu?

To želim prenositi u ovim tekstovima. Svoje viđenje ljudskog života, ljudskih tema, radosti i žalosti, iz pozicije psihoterapeuta, ali primarno – čovjeka. Točnije, ljudskog bića.