BARBARA TOMAŠIĆ

psiholog, gestalt psihoterapeut

Moj psihoterapijski rad baziran je na gestalt pristupu te je usmjeren na podržavanje ljudskog razvoja, prihvaćanje sebe te učenje kako imati više ispunjavajuće odnose sa onima oko nas.

Cilj psihoterapije jest osvijestiti vlastite osjećaje, misli i ponašanja kako bi osoba potom razvijala nove, kreativne načine nošenja ili suočavanja s određenom problematikom tj. simptomom.

Strah od smrti ili života?

Strah od smrti ili života?

Aktualno stanje s Corona virusom (COVID-19) radi veliki preokret u životima velikog broja nas.

Ma koliko se pokušavala držati zdravog razuma i distancirati se što više od masovne histerije, ne bih rekla da u potpunosti uspijevam. Možda i dobro da je tako. Pomalo psihotično stanje u kojem gubimo kontakt s realnošću a instinkt za preživljavanjem postaje jači no ikad, htjeli mi to ili ne - suočava nas s nekim važnim pitanjima, onima u pozadini.

Većina nas na ovom svijetu samo smo mali pijuni. Istovremeno, sad je aktualna Corona, no nije nemoguće da nakon Corone bude i nešto drugo. Aktualna situacija nas direktno podsjeća na našu prolaznost i ranjivost, manjak kontrole koji imamo nad svojim životima trenutno. Jer su neke stvari veće od nas, ma koliko mi bili „moćni“.

Danas jesmo, sutra nismo. Živimo život u ovom svijetu, trudimo se u najboljem slučaju pošteno zaraditi svoj novac, brinuti o obitelji i bližnjima, zdravo se hraniti, živjeti svoj mali život. I kad nam to netko/nešto oduzme, što nam ostaje? Možda ništa, a možda suočavanje sa pitanjima esencije, smisla života ili/i smrti.

Bojimo se za svoje bližnje u ovim trenucima i činimo sve da pomognemo, koliko je to u našoj moći. Isprepliću se strah i želja za životom. Ili strah od smrti?
Stvari nisu crno bijele i nisu svedene na „ne biranje sredstava“ ili „puštanje svog života u vjetar“. No ono što možda čini razliku i daje određeni mir jest priznavanje i predanje dijela kontrole, koji nam ionako ne pripada... Kome onda pripada? Kome god osjećate da za vas ima smisla, no u svakom slučaju činjenica je da nemamo apsolutnu kontrolu nad životom. Da li ovime ulazim u sferu vjere, duhovnosti? Moguće. No bit nije u davanju tuđih odgovora već traženju vlastitih.

Možda nas aktualna pandemija podsjeća na to da smo samo mali ljudi koji imaju sposobnost da vole, da brinu i da prihvate odgovornost za život kao i ograničenost svoje mogućnosti kontrole života koji se događa.

Pitam se - bojimo li se više smrti ili života? Što je život za nas? Kako ga živimo dok nema pandemije? Smrt će doći, na ovaj ili onaj način. U konačnici ostaje važno samo kako smo živjeli dok nije došao naš Čas. Što smo ostavili iza sebe?

Ne znamo koliko imamo vremena, Corona virus nas samo podsjeća na to...

Možemo li imati koristi od fizičkih simptoma?

Možemo li imati koristi od fizičkih simptoma?

Puca mi glava. Migrene. Požderat ću se. Problemi za želucem. Čir na želucu. Hormoni koji divljaju. Štitnjača...

Veliki broj ljudi u nekoj fazi života vodi borbu sa fizičkim bolestima i simptomima, od čega su neki perzistentni i ponavljajući. Nužno je napraviti medicinsku obradu kako bi se utvrdio uzrok i krenulo se s liječenjem. Pri tome - uzrok nije isto što i simptom bolesti. Ukoliko imamo učestale glavobolje, možemo piti tablete za bolove, no zbog čega uopće imamo glavobolje? Nerijetko su upravo fizički simptomi u kategoriji psihosomatskih oboljenja.

Također, ponekad se ljudima pojave neki posve bizarni simptomi za koje nije pronađeno medicinsko objašnjenje.  Što tada učiniti?


Kad bismo bili svjesniji riječi koje izlaze iz naših usta, možda bismo shvatili da imamo više utjecaja i kontrole nad svojim zdravljem no što mislimo. Primjerice, ako mi poraste želučana kiselina čim sam pod većim stresom, ja dobivam jasnu informaciju od svog tijela da ulazi u disbalans. Ukoliko to negiram a razina stresa ostaje ista, postoji realna mogućnost da će se simptom nastaviti razvijati. Mogu koristiti Gastale i Peptorane no i to je rješenje s rokom trajanja jer se ja i dalje „svaki dan žderem“.

Koliko smo povezani sa vlastitim tijelom? Koliko ga uvažavamo? Ili živimo s pretpostavkom da ono služi nama da bismo izvršavali zadatke, pri čemu očekujemo da ide sa i bez goriva koje mu je potrebno.

Ukoliko je naše tijelo dio našeg bića, tada je sinergija s njime zapravo jedini mogući način potpunog življenja sebe i potpunog bivanja prisutnim tu za druge.

Tijelo je mudro. Tijelo pamti naša iskustva, osjećaje, misli, borbe, pobjede i poraze. Tijelo nam se obraća i poručuje nam koliko brinemo o njemu tj. o sebi. Tijelo nas često doziva svojim simptomima kako bi nas podsjetilo da se vratimo sebi, svom dubokom biću koje često zanemarimo uslijed silnih obveza. Ukoliko mi te znakove ignoriramo, često nesvjesno, ono nas mora glasnije dozivati, sve dok ga ne odlučimo saslušati.

Ovo o čemu pričam ne zahtijeva nužno promjenu života, organsku hranu, meditaciju i sporiji tempo (iako nije na odmet). No, u svakom slučaju zahtjeva da stanemo, da udahnemo, da budemo zahvalniji na danu koji imamo danas, ljudima koje volimo i da možda na neki drugačiji način živimo, cijeli. Zahtjeva da se počnemo baviti sa sobom na dublji način, otkrivati što nam naše tijelo poručuje kroz bolest, simptom ili bez njega.

 

Je li psihoterapija preskupa?

Je li psihoterapija preskupa?

O cijeni psihoterapije i tome je li preskupa za prosječnog Hrvata više sam puta
razmišljala i razgovarala s kolegama iz struke. Najradije bih da svi mogu na psihoterapiju i da
to nije „privilegija onih kojih si terapiju mogu priuštiti“. Istovremeno, budući da ja nisam
vladarica svemira, ne mogu spasiti svijet i promijeniti sustav u kojem živimo, spustim se na
zemlju i malo racionalnije sagledam cijelu priču.


Nedavno sam povisila cijenu psihoterapijske seanse na 250 kuna. Učinila sam to
nakon što sam otišla u potpunosti u privatnike, imajući u vidu da je tržišna cijena u Zagrebu
otprilike 300 kuna, i nakon što sam neko vrijeme osjećala da podcjenjujem samu sebe, svoj
trud i stečeno znanje.

Cijena psihoterapije tolika je kolika jest zbog mnogo razloga, a ja se nadam da ću većinu
uspjeti navesti:

- Prije no što sam postala psihoterapeut, studirala sam pet godina na studiju psihologije,
a onda se gotovo pet godina educirala da bih postala psihoterapeut. Edukacija za
psihoterapeuta uključivala je radionice vikendom, predavanja, grupnu i individualnu
psihoterapiju te superviziju (individualnu i grupnu). Ugrubo je riječ o 1600 sati
direktne psihoterapijske edukacije, bez čitanja stručne literature, pisanja seminara i
pripremanja prezentacija. Sve to zahtijeva puno energije, vremena i novca.

- Od treće godine fakulteta volontirala sam (dakle, pro bono radila) valjda svugdje gdje
se može volontirati u struci – u bolnicama, udrugama i centrima koji se bave
psihološkom pomoći te psihoedukacijom djece, mladih i odraslih. Sve to s ciljem da
usvajam što više znanja, vještina i iskustva u radu s ljudima, s različitim problemima s
kojima se ljudi bore.

- Sve dok nisam službeno diplomirala kao psihoterapeut, obavljala sam psihoterapiju
„za kikiriki“. Postupno sam dizala cijenu psihoterapije, paralelno s iskustvom koje
sam stjecala radeći nakon redovnog posla. Osjećala sam da se želim baviti
psihoterapijom više nego što mi je tada redovni posao dopuštao, željela sam više
napredovati kao terapeut. U jednom razdoblju radila sam po 12, 14 sati dnevno.

- Nakon što sam diplomirala kao psihoterapeut, formalno sam uvjetovana nastaviti se
kontinuirano educirati kako bih zadržala licencu. Neovisno o formalnosti koja to
regulira, smatram nužnim kontinuirano se usavršavati kao terapeut u vidu predavanja,
edukacija, supervizija. To sve također iziskuje poprilično novca, vremena, angažmana.

- Nije isto bavi li se terapeut psihoterapijom povremeno, ima nekoliko klijenata tjedno
ili mu je to glavni i jedini posao. Lakše je biti fleksibilan ako terapeut radi „u fušu“ i to može financijski odgovarati klijentu. Istovremeno, terapeut koji se bavi jedino
psihoterapijom očito je samo tome posvećen, ima veći broj klijenata i više iskustva.

- Psihoterapija je posao. Pri tome, terapijska seansa za mene ne završava kad klijent ode
sa seanse. Ona uključuje i vođenje bilješki sa seansi, intervizije te superviziranje
vlastitoga rada.

Da bih mogla raditi ovaj posao i potpuno se posvetiti radu s klijentima, moram moći pokrivati
sve životne troškove, kao i troškove usko vezane za svoju struku (kontinuirane edukacije,
članstva u nužnim komorama i ostalim psihoterapijskim organizacijama).

Uz to, priroda je posla takva da u ljetnim mjesecima i blagdanskim periodima broj klijenata
pada. Također, ako su na bolovanju ili imaju nepredvidive životne okolnosti, klijenti ne dođu
na terapiju, što pak znači da psihoterapeut nema posla, a troškove ima (i one životne i
troškove održavanja „hladnog pogona“ – uredski najam, članarine, režije...), kao i svi drugi
ljudi. Također, kad sam ja bolesna, ne mogu raditi / ne mogu zaraditi, a od nečega moram
živjeti.

Sve navedeno određuje cijenu psihoterapije. Međutim, primjećujem da sam s
godinama rada sve mirnija kad je riječ o tome. Prije kao da sam se opravdavala jer
naplaćujem „razgovor s ljudima“, no danas mi je posve jasno koliko truda stoji iza tog
„razgovora“. Mislim da sam si u tom procesu dopustila povjerovati i da je moguće raditi
posao koji voliš i živjeti od njega.

E, to je blagoslov, i to nema cijenu.

Što radi psiholog u vrtiću?

Što radi psiholog u vrtiću?

Iako su ljudi uistinu sve otvoreniji prema tome da potraže pomoć, stigma da je sramotno obratiti se psihologu za pomoć i dalje u određenoj mjeri postoji. Uz to, nejasno je što bi psiholog uopće mogao raditi s tako malom djecom? „Pa još su klinci mali, ako nešto i nije u redu, nadoći će.“

Za početak, psiholog u vrtiću ne radi samo s djecom. Dapače, velikim dijelom radi s odraslima (roditeljima, odgojiteljima u vrtiću) – za dijete.

Uzmemo li u obzir činjenicu da je najranija dob djeteta najkritičnija za daljnji, cjeloživotni razvoj, za ličnost, stilove vezivanja i kvalitetu bliskih odnosa koju dijete gradi s ljudima, imati zaposlenog psihologa u vrtiću počinje imati smisla. Ako u toj ranoj dobi djeteta nismo dovoljno osjetljivi u smislu pružanja potrebne podrške i usmjeravanja, to bi itekako moglo doći na naplatu u kasnijoj dobi.

Većina je djece urednog razvoja i u predškolskoj dobi dovoljne su sitne smjernice i intervencije, i to uglavnom preko posrednika – roditelja, odgojitelja. Psiholog u toj dobi provodi razvojnu procjenu kako bi utvrdio djetetov razvojni status, koje su djetetu „jače“, a koje „slabije strane“ te postoji li razvojni aspekt koji je važno dodatno poticati u tom ranom periodu razvoja. Također, psiholog procjenjuje jesu djeca spremna za školu te jesu li stekla potrebne kompetencije.

Postoje situacije u kojima dijete ide psihologu/psihoterapeutu uslijed poteškoća s nošenjem s određenim stresnim događajima u životu (smrt bliske osobe, kućnog ljubimca, preseljenje, razvod roditelja...), teškoća samoregulacije, usmjeravanja i zadržavanja pažnje, manjka socijalnih vještina i vještina nošenja s preplavljujućim neugodnim emocijama...

No, ono gdje, po mom mišljenju, treba stvarno dobrano zasukati rukave nisu samo djeca već i sredina koja ih okružuje – roditelji i odgojitelji.

U toj dobi mnoge razvojne krize i poteškoće djeteta rješavaju se suradnjom i radom s roditeljima – psihoedukativnim, suportivnim i psihoterapijskim radom ako je potrebno. Roditelj je baza djetetu. Dijete je refleksija roditelja i obiteljske dinamike jer je ono „najslabija karika“ koja zapravo najautentičnije reagira na poremećaje homeostaze u sistemu. I ako „popravljamo“ dijete, a ne gledamo cijelu slagalicu djetetova života, teško zaista možemo pomoći.

Vrlo je važno pružati informacije i pomoć roditeljima. Škola za roditelje ne postoji. Roditeljem postaneš po rođenju djeteta (diskutabilno), pa „kak' se snađeš“. Često vlastite unutarnje borbe roditelj nesvjesno reflektira na svoje dijete i ponekad mu time odmaže. Klasičan je primjer postavljanje granica i roditelji kojima je problem djetetu reći „ne“. Postoje smjernice za roditelje koje govore što učiniti, kako reagirati kad dijete izvolijeva, no ako njima nije jasno zbog čega je postavljanje granica ključno za dijete, teže će naći motivaciju i snagu za to. Isto tako, ako roditelj kao osoba općenito ima poteškoća s granicama, uglavnom se neće revolucionarno promijeniti samo zato što je postao roditelj. Potrebna mu je podrška koja može uključivati jedan, dva ili više razgovora.

Paradoksalno je da bez srama guglamo kako skuhati neki obrok, promijeniti gumu na automobilu ili se pripremiti za razgovor za posao. No tražiti savjet ili pomoć oko nečeg najdragocjenijeg u životu roditelja – djeteta, to je odraz nekompetentnosti. Nije li upravo suprotno? Nije li traženje mišljenja i savjeta upravo refleksija svjesnosti o važnosti roditeljstva i mogućih posljedica na vaše dijete?

I još jedna važna karika u tom lancu – odgojitelji u vrtiću. To su (uglavnom) žene koje provode s djecom u budnom stanju više vremena nego većina roditelja tijekom radnog tjedna. I osim što rade s klincima hrpu kreativnih stvari, one su s njima u neposrednoj, živoj, ljudskoj interakciji. One nisu samo zaposlenice, programirani roboti koji svoje osobne brige, probleme, frustracije, komplekse ostavljaju kod kuće. To nitko ne može u potpunosti odvojiti. Posebice ne kad radi s malim ljudima koji imaju tisuću pitanja, nepredvidivih emotivnih i ponašajnih reakcija. Odgojiteljicama je nužno potrebna psihološka podrška kako bi bolje upoznale sebe, osvijestile vlastite reakcije, osjećaje i potrebe, kako bi kontrolirale i zadovoljavale svoje potrebe te razvijale zdrave načine komuniciranja, rješavanja sukoba i zahtjevnih situacija.

Na sreću ili nesreću, djeca uče po modelu. I ako im kažemo da moraju prati zube, a mi ih ne peremo kao odrasli, uzalud. Što vide, to nauče.

Mislim da nas ljubav prema djetetu poziva da krenemo od sebe. Da se mi trudimo biti bolji ljudi kako bi i dijete imalo primjer kakav čovjek postati i kako bi naučilo da je u redu tražiti pomoć, biti fleksibilan i otvoren za drugačije načine reagiranja, osjećanja i mišljenja.
Ako na tom putu možemo zatražiti savjet i stručno mišljenje, koji je razlog da to ne učinimo?